Steve Keen (Sydney,
1953) australski je ekonomist i publicist. Kritičar je neoklasične ekonomije
koju je okarakterizirao kao nedosljednu, neznanstvenu i empirijski neodrživu.
Poznat je po tome što je predvidio svjetsku ekonomsku krizu iz 2008. Autor je
nekoliko knjiga od kojih valja izdvojiti Debunking Economics (2001)
i Can We Avoid Another Financial Crisis? koja je izašla
2017. Bio je profesor na Univerzitetu Western Sydney, a sada predaje na
Univerzitetu Kingston u Londonu.
Darko Vujica, Prometej.ba: U knjizi Debunking Economics prezentirali ste obuhvatnu kritiku neoklasične
ekonomije. Možete li nam u kraćim crtama približiti, koji su to, po vašem mišljenju,
najproblematičniji aspekti neoklasične ekonomske teorije?
Steve Keen: Gdje početi? Mislim da je stvar pogrešna od same početne
točke, koja je teleološka, a ne analitička. Takva pozicija pretpostavlja da
ekonomija ima svrhu, a to je, da parafraziram još uvijek omiljenu neoklasičnu
definiciju ekonomije – Lionela Robbinsa, („ekonomija je znanost o ljudskom
ponašanju kao odnosu između ciljeva i rijetkih resursa koja imaju alternativne
upotrebe“), da se radi o efikasnoj raspodjeli oskudnih resursa između
konkurentskih potreba. Ova
definicija je nastala je 1932. u jeku Velike depresije, kada „resursi“ nisu
bili oskudni, nego neiskorišteni.
Definicija koju
preferiram je mnogo manje opterećena: Ekonomija je znanost koja proučava
ljudske sisteme produkcije i distribucije.
Njihova teorija vrijednosti je inherentno subjektivna: maksimalizacija koristi
je po sebi subjektivna i individualna stvar. A ipak se pokušava implicitno
numerički agregirati od pojedinca do tržišta, a potom i do makroekonomije. To
proizvodi probleme agregacije, koju oni onda ignoriraju. Najgore od svega je
način na koji oni trivijaliziraju Sonnenschein-Mantel-Debreu teoremu, koja
pokazuje da se krivulja potražnje na
tržištu, izvedena iz maksimiziranja korisnosti pojedinaca, od kojih se svaki
ponaša izolirano u skladu sa „zakonom potražnje“ – koji kaže da potražnja pada
kada cijene rastu – uopće ne mora ponašati u skladu s tim „zakonom“.
Ovo se dešava jer promjena relativnih cijena mijenja
distribuciju dohotka, dok njihova derivacija krivulje individualne potražnje
drži dohodak konstantnim. Ovaj rezultat ih je trebao natjerati da distribuciju
dohotka uključe kao ključnu varijablu u određivanju potražnje, ali pošto tvrde
da je raspodjela prihoda meritokratska, umjesto toga izmislili su fikciju
„reprezentativnog agenta“, čiji ukusi predstavljaju cijelu ekonomiju.
„Reprezentativni agent“ zahtijeva ne samo da svi
potrošači imaju efektivno identične ukuse, već da sva dobra imaju identične
karakteristike. Ovo je apsurdno, naročito u teoriji koja je opsjednuta
relativnim cijenama: ako su sva dobra ista, relativna cijena svega bi bila 1.
Ali oni se pridržavaju ove fikcije jer bi u suprotnom čitav njihov teoretski aparat
trebao biti ponovo osmišljen.
Fiksacija na ekvilibrijje također zastarjela, s obzirom da oni pretpostavljaju da „opća
ravnoteža“ opisuje sve interakcije u kapitalističkoj ekonomiji. Ali kompleksni
sistem će obično biti u stanju koje je daleko od uravnoteženog, i to
prihvaćanje da su neravnotežna stanja
jedna norma je uobičajeno u izvornim znanostima poput meteorologije, kemije i
biologije. Matematičari, znanstvenici, inženjeri i kompjuterski programeri
razvili su sredstva za rješavanje dinamičke neravnoteže, ali ipak ekonomisti se
drže ovog koncepta iz 19. stoljeća.
Napokon, njihovo
neznanje o novcu oduzima dah. Činjenica da smatraju da je novac neutralan je
razlog što su propustili predvidjeti financijsku krizu iz 2008. godine. Oni su
ignorirali rad post-kejnzijanskih ekonomista, počevši od nedavno preminulog
Basila Moorea, koji je utvrdio da banke stvaraju novac, a samim tim i bankarska
aktivnost ima dramatičan efekt na nivo ekonomske aktivnosti.
Otkako je Centralna Banka Engleske 2014. kazala da su
Basil Moore i njegovi sljedbenici, među kojima sam i ja, bili u pravu, oni više
ne mogu ignorirati da banke stvaraju novac. Ali oni se pokušavaju pretvarati da
to nije bitno, s radovima kao što je Loanable
funds vs creation of money in banking: a benchmark result, u kojemu tvrde
da su ta dva modela ekvivalentna i da je stoga u redu da se nastavi koristiti
„mnogo jednostavniji pristup kreditnim sredstvima kao prečac“, toliko dugo dok
ste voljni pretpostaviti da „nema neizvjesnosti, a time i nema bankrota banke“.
Dolazeći tek jednu deceniju nakon financijske krize, koju oni nisu predvidjeli,
kada je bilo brojnih bankrota banaka, ovo je jednostavno odbijanje da se bude
realan.
To je moja
pretjerana kritika neoklasične škole. Oni su voljni žrtvovati realizam kako bi
se držali svoje željene metodologije i uvjerenja. To je ponašanje religije, a
ne znanosti.
Ipak, neoklasična ekonomija de facto ima monopol na većini svjetskih
univerziteta…
Tako je. I ovo se vremenom pogoršalo. Prije nekoliko
decenija, heterodoksni ekonomisti poput Joane Robinson bili su na pozicijama
vodećih univerziteta kao što je Cambridge. Većina odjeljenja imala je nekoliko
ne-ortodoksnih mislilaca, a postojali su predmeti poput Ekonomske historije i
Historije ekonomske misli, gdje bi studenti saznali činjenice koje se nisu
uklapale u neoklasične naracije i ideje iz drugih škola misli.
Danas se monokultura primjenjuje na tzv. vodećim
svjetskim univerzitetima. Oni ne mogu izbjeći da imaju čudnog ne-ortodoksnog
mislioca, jer će neki etablirani mainstream
mislilac doživjeti prosvjetljenje,
koje ih dovodi do odbijanja mainstreama i usvajanja nekog alternativnog
pristupa. Ali Ekonomska historija i Historija ekonomske misli su ukinuti, a
predavanje o mainstream pristupima potpuno dominira.
Prije dvije
decenije, službeno izvješće Američke ekonomske asocijacije „Izvještaj Komisije
o obrazovanju u oblasti ekonomije“ glasilo je da „komisija strahuje da
diplomski programi mogu proizvesti generaciju sa previše stručnjaka idiota,
tehnički vještih ali koji nisu svjesni stvarnih ekonomskih problema.“ Od tada
se problem pogoršao.
Ironično, vladini pokušaji poboljšanja univerzitetskog
obrazovanja doprinijeli su ovom problemu. Fokus na mjerenju kvaliteta
istraživanja i uvjerenje da što je časopis višeg ranga, to viši kvalitet
istraživanja mora biti, nagradilo je publikacije u glavnim časopisima kao što
je Kvartalni ekonomski žurnal (Quarterly
Journal of Economics) i kaznilo publikacije u ne-mainstream časopisima poputPregleda političke ekonomije (Review of
Political Economy). Radovi koji jačaju paradigmu su tako nagrađeni, kao i
akademci koji ih pišu. Radovi koji propituju paradigme su kažnjeni, kao i
njihovi autori.
Ovo pokazuje da su
univerzitetski birokrati i vladini službenici neupućeni u historiju i
filozofiju znanosti, kao i neoklasični ekonomisti. Zamislite da su ovakvi sistemi bili prisutni u vrijeme
Kopernika. I danas bi vjerovali da je Zemlja centar univerzuma, jer bi se
Kopernikovo istraživanje koje izaziva postojeću paradigmu smatralo nisko
kvalitetnim i ne bi bilo financirano.
Iako je većini ekonomista jasno da za financijsku
krizu koja je pogodila europsku periferiju nije kriva „neodgovorna državna
potrošnja“, ta „službena priča“ o „visokim javnim izdacima“ i dalje dominira
unutar političkog mainstreama. Možete
li nam podrobnije objasniti, šta je to dovelo do krize 2008. a koja je koju
godinu kasnije žestoko pogodila (najviše) zemlje periferije Europske unije?
Vrlo jednostavno, bum prije krize financiran je rastućim
privatnim dugom. Porast duga stvara novac, koji se potom troši na kupovinu
dobara, usluga i imovine. Postoji direktna veza između novog duga i
kreditno-zasnovane potražnje u ekonomiji. U slučaju SAD-a, na svom vrhuncu ova
kreditno-zasnovana potražnja iznosila je 15% BDP-a.
Pad u zaduživanju je bio neizbježan, jer dug ne može
nastaviti rasti u odnosu na dohodak zauvijek, a ipak je to potrebno za
potražnju zasnovanu na kreditu da ostane pozitivna. A kada je privatni dug
stvarno visok, agregatna potražnja može pasti čak i kada je
kredit još uvijek pozitivan. Ako kredit uistinu čini visok procent od ukupne
potražnje, kao što je to bio slučaj u SAD-u 2007. godine sa 15% BDP-a, onda čak
i ako kredit ostane pozitivan na 5% BDP-a, dolazi do pada potražnje jednakog
oko 10% BDP-a.
Dakle, bum se
pretvorio u pad kad je stopa rasta privatnog duga usporila; a potom je postala
negativna po prvi put nakon Velike depresije. Kredit u SAD-u je sa 15% BDP-a u
2007. godini pao na -6% u 2010. godini.
Sličan obrazac dogodio se u svakoj zemlji koja je imala
krizu u 2008. godini, i Japanu prije toga, i SAD-u tokom Velike depresije prije
toga. Trebali smo naučiti lekciju o tome da je privatni dug opasan tokom Velike
depresije, zahvaljujući Irving Fisherovoj Dugovno-deflacijskoj teoriji velikih
depresija, ali ekonomisti su se opirali prihvaćanjem da su kredit i privatni
dug bitni, jer se žele nastaviti pretvarati da mogu ignorirati banke, dug i
novac prilikom modeliranja ekonomije.
Kazali ste kako je dinamika privatnog duga
pokretačka sila ekonomije, te da su mjere štednje nametnute javnom sektoru
osuđene na propast, budući da prisiljavaju privatni sektor da nastavi sa
razduživanjem. Možete li detaljnije govoriti o tome?
Naravno. To je zapravo, vrlo
jednostavno. Vaši izdaci tijekom godine mogu biti financirani od vašeg dohotka
te godine, ili iz bilo kojeg drugog zaduženja te godine. Dakle, ako je vaš
dohodak (recimo) 100 000 dolara u 2018. i vi posudite i potrošite dodatnih 20
000 dolara u 2018, tada vaši ukupni izdaci za 2018. iznose 120 000 dolara.
Ako vas iduće godine zabrine vaša
razina duga u odnosu na dohodak, tada biste mogli odlučiti potrošiti 10 000
dolara manje od vašeg dohotka i iskoristiti ušteđeni novac za plaćanje duga za
10 000 dolara. Tada će vaša potrošnja pasti od 120 000 na 90 000 dolara: to je
pad od 25% u vašim izdacima. Budući da svaki dolar koji potrošite je prihod za
posao ili osobu na koju potrošite, to znači da će dohodak koji drugi ljudi
ostvaruju od vaše potrošnje također pasti za 25%.
Ekonomisti to ignoriraju zbog toga što
njihov model bankarstva lažno pretpostavlja pozajmljivanje između nebankarskih
institucija. Ako je to istina, onda bi 10 000 dolara kojima ste platili vaš dug
došlo na nečiji drugi bankovni račun, s kojega bi se on mogao potrošiti.
Također, 20 000 dolara koje ste posudili u 2018. otišlo bi na nečiji drugi
bankovni račun, tako da uopće ne bi bilo dramatičnog porasta potražnje iz
kredita, budući da, ukoliko vam žele posuditi novac, morali bi sami manje
potrošiti.
U stvarnom svijetu, banke stvaraju dug
i novac istodobno kada prave zajam, dok zajmoprimac troši taj novac, pa se tako
povećava potražnja, ali i novčana ponuda. Na isti način, kada vratite bankovni
dug, to vaš bankovni račun postaje manji, čime se smanjuje ponuda novca – i da
biste to učinili, trošite mnogo manje. Ekspanzija i kontrakcija kredita su
najvolatilnije (najnestalnije) komponente ukupnih izdataka i tako imaju
presudni utjecaj na ekonomiju, posebno kada je razina privatnog duga visoka,
što je bio slučaj zadnjih 30 godina.
Moguće je vidjeti učinak u negativnoj
korelaciji između kredita (godišnja promjena u dugu) i zaposlenosti. Mainstream ekonomisti vjeruju da bi ovo
trebalo biti beznačajno i da bi trebali zanemariti te podatke, ali korelacija
je ogromna (-0.9, što je gotovo savršena negativna korelacija) i iznimno
značajna. Već više od deset godina upućujem na to, dok mainstream ekonomisti jednostavno ignoriraju ove podatke.
Kakva je po vašem mišljenju
budućnost eura?
Euro
će vjerojatno izdržati duže nego što sam očekivao. Mislim da ga treba ukinuti
te da se Europa treba vratiti nacionalnim valutama jer, iako nepogodne za mobilne potrošače, omogućavaju državama
da međusobno prilagode svoje valute u situacijama znatnih razlika u stopama
inflacije. U suprotnom slučaju, ako jedna država (npr. Njemačka) ima stopu inflacije
od 1% a druga (npr. Italija) ima stopu inflacije od 3%, njemački proizvodi će
dobiti troškovnu prednost od 2% u odnosu na talijanske proizvode svake godine.
Nakon 35 godina to bi značilo da je njemački proizvod, koji je inicijalno
koštao jednako kao talijanski, sada prepolovio svoju cijenu. Talijanska
industrija bi bila uništena.
I
upravo to se dogodilo do sada. Njemačka je postigla stopu inflacije za 1% ispod
dogovorene ciljane stope Unije od 2% godišnje, a Italija je postigla stopu
inflacije u iznosu 1% iznad ciljane stope (Francuska je bila prilično blizu
ciljane). Prije uvođenja Eura, talijanska lira je mogla devalvirati kako bi
nadoknadila sniženu cijenu njemačkih automobila; s eurom, to je nemoguće.
Nemogućnost devalvacije do sada se
tolerirala jer je politička i emocionalna privrženost smislu europskog
jedinstva koju je pružao euro bila ogromna. No, što dulje to odstupanje traje,
te što češće dolazi do recesije u zemljama Eurozone s višom inflacijom, to je
vjerojatnije da će doći do prekida. Ali to će se dogoditi tek nakon ogromne
akumulacije štete industrijskim kapacitetima zemalja visokih inflacija, ili
ogromnog pada plaća i životnog standarda radnika.
Prošle godine objavljena je vaša
knjiga Can We Avoid Another Financial
Crisis? S tim u vezi vas želim pitati: šta ste zaključili, čeka li nas nova
financijska kriza?
Bez
previše okolišanja, i da i ne! „Da“ se odnosi na mnoge zemlje koje su očigledno
izbjegavale krizu, poput Australije, Kanade, Južne Koreje i Kine. One su to
učinile ne zbog toga što su bile odgovornije, već su nastavile s povećanjem
privatnog duga dok se isti smanjivao u zemljama poput SAD-a, Velike Britanije i
Španjolske.
Kontrast između ovih dviju
skupina zemalja je prilično upečatljiv. Kriza SAD-a počela je kada se privatni
dug približio 170% BDP-a, koji je zatim tokom krize razduživanjem smanjen na
oko 150% BDP-a. Australija, Kanada i Kina su umjesto toga daleko zaduženije
nego što su bile u krizi, s razinama privatnog duga koje su daleko veće od
SAD-ovog na vrhuncu.
To
im daje mnogo potencijala za kreditnu krizu u idućih jednu do tri godine.
Potražnja temeljena na kreditu dosegla je visoke razine u Kini, nešto ispod 40%
BDP-a na svom vrhuncu. Potražnja temeljena na kreditu nikad nije bila toliko
visoka nakon krize kolika je bila prije u Kanadi i Australiji, ali upravo je
potražnja zasnovana na kreditima očuvala rast tih ekonomija dok je ekonomija
SAD-a bila u padu.
Sada, međutim, kreditiranje pada
u sve tri zemlje, dok se diže u SAD-u. Pad kredita uzrokuje pad cijena nekretnina,
baš kao što se dogodilo u SAD-u, a to će vjerojatno dodatno naglasiti pad
potražnje zasnovanog na kreditima: malo ljudi kupuje kuće jer su jeftinije, za
razliku od običnog robnog tržišta. Padajuće cijene nekretnina predstavljaju
uvod u opadanje potražnje i krizu.
SAD,
s druge strane, ponavlja iskustvo Japana: potražnja zasnovana na kreditima
ponovno raste, ali ne na razinu koja je prevladavala prije krize, te opet može
pasti ako se kamatne stope značajno povećavaju, ili ako vlada smanji svoju
potrošnju.
Zemlje
koje su prebrodile svoj put kroz krizu zaduživanjem ja nazivam „budući dužnički
zombiji“: one moraju uskoro smanjiti kredite, a kada to učine, imat će
recesiju. One zemlje koje su prestale posuđivati i koje su imale krizu zbog
razduživanja su „živi mrtvaci duga“: oni su već bili „zombificirani“ dužničkom
krizom, a njihov rast će biti ograničen u budućnosti jer se potražnja temeljena
na kreditima može lako ponovno okrenuti, s obzirom da su razine duga i dalje
daleko iznad održivih razina.
Razgovarao: Darko Vujica,Prometej.ba