Znala sam da kada jednom odlučim krenuti na put promjene nema
natrag. Ne mogu samo stati i reći „vraćam se, preteško je…“ jer više
nisam na početku. A na sredini nitko pametan ne ostaje. Zbog koga se
mijenjam? Zbog koga želim biti uspješnija, zdravija, jača? Čije oči
želim zadovoljiti? Svoje ili tuđe?
Vidite, to je život. Bilo je trenutaka kada mi je tijelo prštalo od
zdravlja ali duša je nekim svojim tonom cvilila iznutra. S druge strane
desilo mi se, vjerujte mi da jest, da sam bila mirne, ispunjene duše,
ali je moje tijelo zbog nečega meni nepoznatog patilo. Ne pitajte me
kako je to moguće? Sve je moguće. Bolje me pitajte kako sam te stvari
promijenila i kako sam prigrlila te dvije strane sebe? Još uvijek to
činim. Mijenjam se. Iznutra i izvana. Nadograđujem se. Ne ograničavam
se. Jer to bi značilo da živim nepotpun, napola život. A ja ne želim
živjeti takav život. Želim sve. I zato danas živim život u dva smjera.
Onaj koji vodi prema sretnijoj i nadahnutijoj duši. I onaj koji vodi
prema zahvalnijem i zdravijem tijelu. I ne živim sama. Sa mnom su moja
dva anđela od kojih je jedan vjerni suputnik u setnim kilometrima
Naše tijelo i naš duh su jedno. Ili su zajedno budni, ili zajedno spavaju
Tako su krenule moje promjene.
Kada sam počela intenzivno raditi na sebi, „iznutra“ primjetila sam
koliko su sve te promjene zapravo povezane s tijelom „izvana“.
Primjerice, kada sam odlučila zauzdati svoju nestrpljivost i želju da
dobijem „sve, sad i odmah“ shvatila sam kako prije bilo čega drugog
najprije moram naučiti disati. Godinama sam se borila sa plitkim, gotovo
nečujnim disanjem. Takvo disanje je značilo nemir i strah koji je u
meni bio naučen. Zato sam počela više hodati, meditirati, i uz to
redovito prakticirati jogu. Meditiram i vježbam u prirodi. Nakon
prohodanih kilometara. Imam sve češću potrebu maknuti se od zidova,
elektičnih kabela, mobitela, kompjutera i svega ostalog. Meditiranje me
na početku jako frustriralo, ali je s vremenom postalo sve smislenije.
Isto je bilo i s jogom. Bol koju sam u svom tijelu osjećala nakon samo
nekoliko dana vježbanja bila je neopisiva. No tješila sam se i govorila
si „ako boli to znači da si živa…“ Znala sam da bol jednom mora proći,
zato sam nastavila s vježbanjem. Zanimalo me što leži s druge strane
boli. Bol je nedugo nakon toga nestala, a na njezino je mjesto zasjela
radost i vrlo intenzivna mentalna snaga.
Nadalje, jedna od mojih najizazovnijih promjena bila je ta da naučim
živjeti u SADA. Uh, s njom se još uvijek borim. Čudno je to kako glava
uvijek živi u jučer ili u sutra. Analizira, planira, računa. Tijelo nema
tu potrebu. Ipak, shvatila sam da sam svoje tijelo dosta godina uzimala
zdravo za gotovo. Tek kada mi je redovito počelo slati signale
upozorenja znala sam da mu se moram posvetiti isto koliko i svom duhu.
Neću vam lagati i reći „ Da, danas obožavam vježbati!“ Ne, ne
obožavam. Ponekad me boli i sama pomisao da moram izaći iz kuće,
zagrijati se, protegnuti, učiniti tih nekoliko kilometara. Najradije bi
se ušuškala u krevet s kavom, čokoladom i knjigom. Da, to je ta duša
pisca koja traži da živi iznutra više nego izvana. Ali što će mi zdrava duša ako mi je tijelo ranjeno?
Zato kada mi dođe ta pomisao, sve češće odlažem kavu, sipam cijeđeni
sok od naranče, navlačim tenisice i izlazim iz kuće. Prvi korak je
najteži ali nakon toga ide lakše. Uzmem i knjigu sa sobom pa je čitam u
prirodi.
Kad god probudim tijelo, budim i duh koja se u meni kreće
Priznat ću vam. Ja živim od onoga što nosim u svojoj duši, ali živim i
u svom tijelu, koje sve više želi biti zdravo, jako i zadovoljno. Nisam
stvorena samo za tijelo, ili samo za dušu. Nisam stvorena da kidam
dijelove sebe, da ih odvajam na „ono unutarnje“ ili „ono vanjsko“. Jer
samo je čovjek privilegiran da bude umno biće u fizičkom tijelu. Samo je
čovjek svjestan sebe i svojih potencijala. I zato moramo iskoristiti
sve što imamo. Do maksimuma. Trebali bi biti svjesni svoje snage,
napretka, zahvalni na tome, trebali bi željeti okusiti sve. Tek tada
znam, moći ćemo biti najbolji sebi i onima do kojih nam je stalo. Ne
govorite mi da je to sebičnost. Nije. To je ljubav. Odgovornost. Odabir.
To je ono što oni pametniji od mene nazivaju umijećem življenja. Nisu
te glave govorile za badava. „U zdravom tijelu zdrav duh.“
Tamo gdje je tijelo živo i duša je živa
To je moja istina. I to već neko vrijeme intenzivno osjećam. O tome i
pišem. Želim biti takva. Opuštena. Zaigrana. Strastvena. Vesela. Ali i
snažna. Zadovoljna u svome tijelu. Želim osjetiti da me to tijelo služi
najbolje što zna. Želim mu vratiti njegovu odanost i ljubav. A sve što
želim sebi želim i vama. Jer, šta mi vrijede sretni kilometri ako ih
nemam s čime i s kime prohodati?