Napetost dolazi prije svega, kao posljedica zveckanja imaginarnim oružjem, kojeg čak ni u toj apstraktnoj formi, niko, suštinski u Bosni nema, a za šta su se pobrinuli stvarni gospodari brdovitog Balkana, sa foteljama u Briselu i Vašingtonu.
No treba biti realan pa vidjeti uzroke iza ovih aktuelnih dešavanja. Stvarni uzrok su dugogodišnje nezadovoljstvo Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini statusom koji imaju, količinom prava, sloboda i mogućnosti koje su im stavljene na raspolaganje. I jedni i drugi žude, neskriveno, za spajanjem sa nacionalnim maticama, pri čemu pod tim spajanjem ne podrazumijevaju samo kulturalno već i teritorijalno prisajedinjenje!
Očito je kako je u ovakvim okolnostima nemoguće zadovoljiti potrebe i želje niti jednog od tri «konstitutivna» naroda, pri čemu je očito kako bi idealno rješenje za Hrvate bilo dijeljenje Bosne, tako da veći dio Hercegovine, Srednje Bosne i Krajine pripoje Hrvatskoj, dok bi Srbi idealnim rješenjem smatrali raspad u kojem bi se cijela Republika Srpska, Brčko Distrikt i još po koji djelić u Podrinju trebali pripojiti matici Srbiji. Bošnjaci naravno žude za jedinstvenom, cjelovitom BiH. Ovako postavljeni afiniteti očito da su suprotstavljeni jedni drugima i djeluje kako nema rješenja bez rata, te je to ono što izaziva strah kod običnog naroda.
Postoji međutim način na koji bi se vjerovatno izbjegao rat unutar Bosne. Tri su modela koja bi mogla dovesti do toga da do rata ne dođe.
Prvi model je da Bošnjaci otvore razgovore sa zvaničnim Beogradom o ulasku BiH u konfederaciju sa Srbijom ukoliko je Srbija spremna da ukine Republiku Srpsku i garantira cjelovitost BiH unutar njenih Avnojevskih granica. Ovo bi sa više strana bila zanimljiva varijanta, s obzirom na veliki broj Bošnjaka koji žive u okviru Republike Srbije, kao i aktuelno dobrih odnosa «bratske» Turske sa Rusijom i Srbijom. Vjerujem kako Hrvati ne bi bili sretni sa ovom varijantom u kojoj bi bosanski Hrvati ostali da žive unutar Velike Srbije, kao što niti zvanični Zagreb, ne bi bio ravnodušan na činjenicu, kako je Velika Srbija na 100 kilometara od Zagreba.
Drugi model je otvaranje dijaloga sa zvaničnim Zagrebom o ulasku BiH u konfederaciju sa Hrvatskom, ukoliko je Hrvatska spremna, da ukine kantone u Federaciji BiH, garantira cjelovitost BiH unutar njenih Avnojevskih granica, te pokrene masovni povratak Hrvata u Posavinu. Ovo je zanimljiva varijanta s obzirom na status Bošnjaka kao hrvatskog cvijeća, kao i automatski ulazak BiH u EU i NATO. Vjerujem kako Srbi ne bi bili sretni sa ovom varijantom, u kojoj bi bosanski Srbi ostali da žive unutar Velike Hrvatske, ali šta se može, cilj je izbjeći rat.
Treći model bi podrazumijevao da Srbi i Hrvati u BiH kao i zvanični Zagreb i Beograd shvate da je bolje ne čačkati mečku i ne izazivati sudbinu već prihvatiti samostalnu i cjelovitu BiH kao najbolje rješenje regionalnih problema.
Naravno, da je ovo treće rješenje najbolje s pozicije mogućih ishoda ali za njega treba imati političko vodstvo koje je u stanju da razmišlja dovoljno daleko i dovoljno mudro i koje zna prepoznati da savezništva i prijateljstva nisu neminovno ista stvar.
Važno je napomenuti kako Bošnjaci, ukoliko dođe do trećeg modela, moraju promjeniti gard i manir sa kojima komuniciraju sa druge dvije strane. Bilo bi lijepo, kada bi umanjili isključivost i prestali igrati stalne uloge žrtve, kada bi sazrili u političkom i državnotvornom smislu riječi. Morali bi se politički lideri u Bošnjaka okrenuti ekonomiji i isključivo ekonomiji, izgradnji obrazovnog sustava, unapređenju zdravstva i socijalne skrbi te izgradnji vladavine prava i pravde, a ništa od toga nije moguće sa ovim nacionalističkim vođama. Bošnjaci sebi ne mogu priuštiti nacionalizam jer nemaju rezervnu državu. Nada je u prilici koja se čini da dolazi tiho ali postaje sve glasnija svakim danom.
Na horizontu se nazire neobična politička pojava kakvu do sada nismo imali na sceni. Kontekst u kojem Radončić daje punu podršku Nikšiću je primjer novog političkog odnosa u BiH koji više nije sitnosopstvenički već državnički u punom kapacitetu, pri čemu Radončić demonstrira zašto je najveći graditelj u Bošnjaka i zašto iza sebe ima medijski imperij. Liderstvo ponekada podrazumijeva da ne budeš prvi već da podržiš drugoga radi većeg dobra i dugoročnije dobiti. Ovo je velika lekcija koju BiH politička «elita» treba da nauči od lidera SBB-a. Ova pojava je istinski novo svjetlo u dnu tunela koje budi nadu da i mi znamo i možemo drugačije i bolje, samo ako prepoznamo prave kvalitete umjesto što se «držimo ko pijan plota».
Uz to je evidentno kako je Nikšić nešto istinski drugačije na našoj političkoj sceni. Čovjek koga prije svega kritikuju jer je previše dobar, iskren i otvoren. Nikšić reprezentira povratak istinskih vrijednosti socijaldemokratije na Balkan i to evidentno prepoznaju socijaldemokratije širom Europe ne krijući simpatije prema lideru SDP-a.
Mnogo toga se posložilo na političkoj sceni u BiH, još je samo pitanje da li će se posložiti u glavama glasača!
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku magazina Buka.