Danas nam je u
posjeti bio Papa. I prije posjete višemanje znali smo sve o njemu – on je sebe
od početka dolaska na čelo Vatikana brendirao i u narodu pozicionirao otvorenim, glasnim
i oštrim stavom o korupciji i korumpiranim političarima te činjenicom da je kao
vjerski velikodostojnik ušao pravo međusvijet, i to ne samo katolički. Nije dodatno
getoizirao svoje stado već je koliko uvjeti dozvoljavaju otškrinuo svoja vrata
ne samo za druge religije već i za ateiste i agnostike. Priznao je i drugačije
duhovnosti od tradicionalnih. Ljubio je gubave, pucao selfije s omladinom.
Slobodan ali i odmjeren. Simpatičan gotovo svakoj publici. Znali smo da takav
gost ne pravi probleme.
Međutim, nismo
znali sebe. Ne znam postoji li iko ko je bio potpuno uvjeren da će cjelodnevna
posjeta prenapučenog programa proći u najboljem redu. I oni najoptimističniji
bojali su se ako ničeg drugog onda da se gradonačelnik Ivo Komšić ponovo ne bi
gdje okliznuo i polonmio, kao nedavno na otvaranju kuglane u Sarajevu. Čini mi
se da smo bili više okupirani bojazni da se ne bi šta tragično desilo nego
kakvu i koliko jaku će poruku Papa ostaviti.
Međutim, majstor
poruke već s prvim korakom na sarajevsku pistu šalje jasne signale. Nakon ljubaznog rukovanja s odborom za doček kreću
pojedinačna rukovanja i srdačni upiti s djecom i mladima – sa stotinu i pedeset
djece i mladih u špaliru čija je uloga trebala biti posve dekorativna! Vrijeme curi, probija se termin, ruši se
protokol… ali Papa ne mari. Posvećujući vrijeme mladom puku znatno više nego
glavešinama jasno je stavio do znanja politikantima šta bi trebali biti
prioriteti jednog osakaćenog društva.
Zatim je uslijedilo
pravo iznenađenje: okružen skupocjenim passatima i drugim „zvijerima“, Starac
sjeda u Ford Focus. Za društvo koje je negdje na putu tranzicije izgubilo
srednju klasu i Ford Focus dođe k'o ozbiljno auto, ali je među službenim
vozilima naših institucija izgledalo kao radnik Dite među kantonalnim
ministrima. Dakle, jednostavnim manevrom
doslovno crta šta bi u BiH trebala biti službena mjera.
Potom su uslijedile
lekcija za lekcijom. Čineći naklon državnoj zastavi, išaretio je da je
bespredmetno što se oko nje – koja istini za volju nikome od konstitutivnih nije
prirasla srcu – još koljemo. Nismo
saznali šta je članovima Predsjedništva rekao na kratkom sastanku, pretpostaviti
je da nešto značajno jeste, ali to nije toliko ni važno, oni bi malo šta
ozbiljno shvatili. Onda je došla centralna poruka vjernicima na Koševu: Nikad
više rat! Da poruka ne bi ostala ispraznom, pojasnio je svojoj pastvi, valjda
svjestan da vjernici često znaju lakovjerno povjeriti živote svakoj hulji koja
im se uvjerljivo predstavi zaštitnikom, da je rat najčešće manipulacija koja
guta nemoćne i da ratove započinju moćnici da bi zarađivali na prodaji oružja.
Ispovijesti sveštenstva u Katedrali Srca Isusova o ratnim stradanjima dale su
autentičnost individualnoj patnji i još jednom potcrtale užas rata, susret na
jednom mjestu sa svim vjerskim velikodostojnicima dodalo je multireligijsku i
multietničku nijansu cijeloj posjeti, završni susret s mladima intenzificirao
je prvu poruku s aerodroma o željenim prioritetima zajednice …
Međutim, i pored
svih snažnih Papinih poruka, za sve koji ostaju živjeti u ovoj zemlji značajnije
je nešto što se „samo kazalo“, a to je da imamo izuzetno sposobnu vlast. Ko je
ikad i pomislio da su samo nesposobni ublehaši, danas se mogao uvjeriti da je
bio u zabludi. Naša vlast prezentirala je kako zna uljudno i sa stilom dočekati
visoke delegacije, i japanski precizno organizovati i najzahtjevnije događaje,
detaljno očistiti grad, i sveobuhvatno osigurati svaki kutak, skloniti s ulice
sve što je agresivno i kriminalno, spriječiti svaki zločin, uozbiljiti javnu
televiziju, naći novac kad zatreba, birati kadrove, ne praviti glupave
predstave svađalačke politike, biti susretljiva i ljubazna s narodom, pogledati
na mlade, privući turiste, zaposliti svijet… Naša vlast je danas dokazala da
može i zna voditi državu!
Al’ na našu nesreću
i preveliku žalost, današnju praksu humane politike teško da ćemo ponovo
vidjeti. Izabranici našeg glasa mrze i preziru svoj narod. Žele i uživaju
držati ga k'o podanika i zavisnika, da bi ga lakše mogli musti i zadržati nivo.
I passate. Njima ford, jednostavno, nije u fokusu.