Do odgovora vode dva puta. Prvi je onaj na kojemu smo već unaprijed
određeni. Znamo ko su veliki filozofi, historijski gledano, od Heraklita
i Parmenida preko Platona i Aristotela do Kanta i Hegela, Nietzschea i
Heideggera. Svi oni govore, većinom eksplicitno, i o tome što je
filozofija. Platon i Aristotel već veoma lijepo definiraju što je
filozofija, odnosno navode što je izvorište filozofije. Izvorište
filozofije, prema njima, jeste čuđenje. Ne čuđenje općenito, nego
čuđenje nad temeljnim čudom, čudom svih čuda. Posrijedi je čudo nad
čudima da uopće jesmo i da sve što jeste – jeste. Posljedično i čuđenje
nad tim da stvari postoje, da jesu, a posebno da i mi jesmo. Da za sebe
mogu reći JESAM. Što znači to kada kažem JESAM ili da neka stvar JESTE,
filozofski rečeno da neko bivstvujuće jeste, da ima bivstvovanje?
To pitanje je već postavio, u dijalogu Sofist, Platon. Što je bivstvujuće?
I to je ishodišno temeljno filozofsko pitanje. Ko na neki način nastoji
odgovoriti na to pitanje jeste filozof. Ko do toga pitanja uopće ne
dođe ili mu se to pitanje čini beznačajnim, nije filozof. On može
raspredati o svemu i svačemu – o tome odakle smo došli, gdje smo, kuda
idemo – ali to nije filozofija. Filozofija proishodi iz čuđenja,
centrira se na pitanje što je bivstvujuće. Dakle, čuđenje i na njega
vezano pitanje jeste počelo filozofije, nešto što je na početku i što
potom do danas određuje filozofsko pitanje. Aristotel zatim to vodeće
filozofsko pitanje, pitanje što je bivstvujuće, dodatno izoštrava,
pitajući se: Što je bivstvujuće kao bivstvujuće?
I tu počinju glavni filozofski problemi: Da li je bivstvujuće kao
bivstvujuće samo nešto bivstvujuće ili pak bivstvujuće kao bivstvujuće –
naglasak je na kao – nije ništa bivstvujuće? Nije više riječ o
samom bivstvujućem, nego o onome po čemu bivstvujuće uopće jeste to što
jeste, odnosno o onome po čemu uopće bivstvuje kao bivstvujuće.
I potom, dalje, kroz historiju. Kod Leibniza je riječ o istom pitanju, ali opet u dodatno zaoštrenom obliku: Zašto bivstvujuće, a ne radije ništa?
U moderno se vrijeme to pitanje oblikuje na različite načine. Poznata
su tri ključna filozofska Kantova pitanja: Što mogu znati? Što trebam
činiti? Čemu se smijem nadati? Sva ta pitanja spregnuta su potom u
pitanje: Što je čovjek? Na podlozi tih pitanja Kant je napisao svoje tri
velike filozofske kritike: Kritiku čistog uma, Kritiku praktičkog uma i Kritiku estetičkog (poetičkog) uma, doslovno prema Kantu: Kritika rasudne snage,
zatim svoje pravne, političke, pedagoške, i ostale tekstove. Kao
antropolog, u filozofskom smislu kao moderni antropocentričar,
filozofska je pitanja postavio na taj način, ali ako precizno pogledamo
što je Kritika čistog uma, vidjet ćemo da je njeno središnje pitanje opet pitanje bivstvovanja: bivstvovanje nije realni predikat.
Pogledamo li pak XX stoljeće, vidjet ćemo da je za sve koliko toliko
značajne filozofe pitanje bivstvovanja isto tako značajno, ako ne i
značajnije nego kod Platona i Aristotela. Kod Heideggera se ono
eksplicitno pojavljuje kao pitanje o smislu bivstvovanja. Što uopće znači biti? Što je istina bivstvovanja? Jacques Lacan govori o manjku bivstvovanja.
A o manjku bivstvovanja ne možemo govoriti ne pitajući se o
bivstvovanju. Njegova je pak protivrječnost u tome što se u biti ne pita
o bivstvovanju, nego o bivstvovanju govori kao da bi njegovo značenje
bilo nešto samo po sebi razumljivo. Ili pak Emmanuel Levinas, koji se,
na podlozi iskustva Drugog svjetskog rata i holokausta, u ime
preživjelih pita: Imam li pravo na bivstvovanje? Ni on se ne pita toliko što znači biti, što je smisao bivstvovanja, koliko neposredno o tome imam li pravo na
bivstvovanje, imam li pravo na postojanje, naime u tom smislu da
drugom, dok egzistiram, oduzimam životni prostor. Isto tako i Jacques
Derrida. Središte je njegova filozofskog projekta upravo dekonstrukcija
mišljenja bivstvovanja, prema kojoj ”postaje upitno određenje bivstvovanja kao prisutnosti”.
I veliki živući francuski filozof, Jean-Luc Marion, napisao je knjigu pod naslovom Bog bez bivstvovanja.
Taj naizgled bizaran naslov ima za sobom čitavu povijest filozofije,
čitavu povijest bivstvovanja. Ne ulazeći ovdje u detalje, i kod Mariona
je očito posrijedi pitanje bivstvovanja.
U uzvratnom ogledalu se kao osnovni problem postavlja pitanje da li
se svi navedeni mislioci uopće doista pitaju, svaki za sebe, što znači
biti, što je smisao bivstvovanja, ili pak prihvaćaju već naslijeđeno
tumačenje bivstvovanja, najčešće platoničko. Prema Platonu, biti znači
biti nazočan, biti pred očima, ono što bivstvujuće čini bivstvujućim
jeste nazočnost. Ono po čemu stvar zaista jeste, zaista postoji, jeste idea,
izgled. Nije riječ o prisutnosti, kao kod Parmenida i Heraklita:
prisutno je naime sve – tama i svjetlo, ali i sjena; prisutan je glas i
prisutna je tišina, ali i odjek. Nazočno je pak samo ono što je
svijetlo, što ima izgled dostupan ljudskom pogledu. Nazočno je vidljivo
prisutno, nevidljivo prisutno nije nazočno, sjena je polu-nazočna. Time
platonizam sve stvari postavlja na glavu, hijerarhizira. Prije, kod
Parmenida i Heraklita, nije bilo hijerarhije, sve je postojalo u
harmoniji suprotnosti.
Dakle, filozofska knjiga je knjiga koja se otvara tom temeljnom i
vodećem filozofskom pitanju, pitanju o bivstvovanju. Knjige koje se ne
pitaju o bivstvovanju, a govore ovo jeste, ovo nije itd, a da se pri tome ne pitaju što to jeste
uopće znači, nisu filozofske knjige. Dakako, filozofske knjige se ne
bave samo bivstvovanjem. Ni Platon se nije samo njime bavio. Više od
polovice njegovih tekstova, najopsežnijih, poput Politeje i Zakona,
uglavnom su socio-politikološke prirode, bave se pitanjem pravednosti,
raspodjele vlasti itd. Sa stanovišta pitanja bivstvovanja, Platonova
čista filozofska knjiga samo je Parmenid. Samo se Parmenid
neposredno bavi pitanjem bivstvovanja i njegovim odnosom prema Jednom.
Valja naglasiti da filozofija kao filozofija nije sociologija, nije
politologija, nije epistemologija ni kozmologija. Središnje filozofsko
pitanje je pitanje bivstvovanja. Onoga ko ga ne poznaje ili ga ono ne
zanima, toga nije moguće smatrati filozofom.
Drugi put do odgovora što je filozofija vodi preko same riječi
”filosofija”. Riječ filozofija obično prevode kao ljubav prema mudrosti
ili znanju, no u doslovnom smislu filozofija nije drugo do rado-znalost
ili ljubo-pitljivost. Ne Znanje, koje spada u sofistiku, nego upravo
rado-znalost, dublja od znatiželje ili sveznalaštva. Izvor radoznalosti
je naime upravo čuđenje, čuđenje koje je na izvorištu i pjesništva i
religije, samo što se kod religije ono razvija u fascinaciju,
naposljetku u obožavanje. No izvorište je čuđenje kao takvo i zadatak je
filozofije, odnosno filozofske knjige da to čuđenje čuva upravo kao
čuđenje – i ništa drugo. U dubini smo zato svi filozofi – pa i poetska i
religiozna bića. Nema filozofije, nema poezije i nema vjere tamo gdje
se ne pada u bezdan, odnosno tamo gdje ne propada svijet samorazumljivog
i bezupitnog.
Preutezo sa sajta Peščanik.net