Skoro bi se moglo posumnjati u to da je filozofi uopšte doživljavaju,
da kojim slučajem ne naslućujemo njihovu bojazan da o njoj uopšte i
nemaju ništa da kažu. S razlogom, jer bolje nego bi ko drugi znaju da
više nemamo reči koje je izgovaraju, koncepte koji je promišljaju, niti
moći koji je slave.
Filozofi su je, kao potisnutu,
neizgovorenu i nepriznatu, zaista napustili, lišili pojma i, konačno,
odbacili na mračne i uznemirujuće rubove svog samodovoljnog razuma.
Nesumnjivo je da neki drugi diskursi nastoje da naglase taj skrajnuti
status i da, na sebi svojstven način, u tome ponekad uspevaju. Time što
me oslobađa od moje erotske afazije poezija može izgovoriti i ne znajući
artikulisati ono o čemu eksperimentišem; međutim, ona mi nikada neće
omogućiti da razumem pojam ljubavi. Roman uspeva da prekine autizam
mojih ljubavnih kriza, ponovo ih upisujući u društvenu, mnogostruku i
javnu narativnost – iako ne objašnjava ono što mi se zaista, upravo
meni, dešava. Teologija zna o čemu je reč, samo što ona to isuviše dobro
zna, uvek izbegavajući da mi nametne neposrednije tumačenje Stradanja i
da – ne obazirući se na njegovu pojavnost, ne dajući značenje njegovoj
imanenciji – poništi moje strasti. Psihoanaliza se može odupreti tom
nestrpljenju i poznato joj je da prebiva među mojim svesnim i pre svega
nesvesnim doživljajima – upravo da bi bolje konstatovala kako patim od
nedostatka reči potrebnih da bih izgovorio nedostatak; njoj samoj,
doslovno, nedostaju pojmovi kojima bi promišljala te doživljaje. Iz tih
iznurujućih napora proizilazi da svedolazeće, drugim rećima, svi oni –
vi i ja, prvenstveno – koji vole, uopšte ne znajući šta ljubav jeste
niti šta od njih ona očekuje, naročito kada je proživljavaju, imaju
utisak da su osuđeni na najgore zamene: očajni sentimentalizam
popularnih štiva, frustrirane pornografije industrije idola ili
bezoblične ideologije pojedinačnog ispunjenja, te hvalisave
zaglušenosti. I tako filozofija ćuti, a u toj tišini ljubav se briše.
neizgovorenu i nepriznatu, zaista napustili, lišili pojma i, konačno,
odbacili na mračne i uznemirujuće rubove svog samodovoljnog razuma.
Nesumnjivo je da neki drugi diskursi nastoje da naglase taj skrajnuti
status i da, na sebi svojstven način, u tome ponekad uspevaju. Time što
me oslobađa od moje erotske afazije poezija može izgovoriti i ne znajući
artikulisati ono o čemu eksperimentišem; međutim, ona mi nikada neće
omogućiti da razumem pojam ljubavi. Roman uspeva da prekine autizam
mojih ljubavnih kriza, ponovo ih upisujući u društvenu, mnogostruku i
javnu narativnost – iako ne objašnjava ono što mi se zaista, upravo
meni, dešava. Teologija zna o čemu je reč, samo što ona to isuviše dobro
zna, uvek izbegavajući da mi nametne neposrednije tumačenje Stradanja i
da – ne obazirući se na njegovu pojavnost, ne dajući značenje njegovoj
imanenciji – poništi moje strasti. Psihoanaliza se može odupreti tom
nestrpljenju i poznato joj je da prebiva među mojim svesnim i pre svega
nesvesnim doživljajima – upravo da bi bolje konstatovala kako patim od
nedostatka reči potrebnih da bih izgovorio nedostatak; njoj samoj,
doslovno, nedostaju pojmovi kojima bi promišljala te doživljaje. Iz tih
iznurujućih napora proizilazi da svedolazeće, drugim rećima, svi oni –
vi i ja, prvenstveno – koji vole, uopšte ne znajući šta ljubav jeste
niti šta od njih ona očekuje, naročito kada je proživljavaju, imaju
utisak da su osuđeni na najgore zamene: očajni sentimentalizam
popularnih štiva, frustrirane pornografije industrije idola ili
bezoblične ideologije pojedinačnog ispunjenja, te hvalisave
zaglušenosti. I tako filozofija ćuti, a u toj tišini ljubav se briše.
To prenebregavanje pitanja ljubavi
od strane pojma trebalo bi da skandalizuje, tim više što filozofija
oličava svoje poreklo u samoj ljubavi, i to samo u njoj, u ,,toj velikoj
boginji“. što upravo i potvrđuje i njen ime – ljubav prema
mudrosti – (kako glasi ispravan prevod reči φιλοσοφία, ponekad i uprkos
njoj samoj). Kako bi to trebalo da čujemo? Najčešće prihvatljivo – da
je potrebno tragati za mudrošću koju nemamo, upravo zato što nam izmiče –
a to se završava u banalnosti, u jednom truizmu. Time se, u stvari,
maskira nešto drugo, dakle radikalnije: filozofija
se definiše kao ,,ljubav prema mudrosti“ upravo stoga što mora započeti
s ljubavlju pre nego s pretenzijom na znanje. Da bi se dospelo do razumevanja, najpre ga je potrebno želeti; drugim rečima, čuditi se pred nerazumevanjem (pri
čemu to čuđenje treba da ponudi početak mudrosti); čak i patiti zbog
toga što se nešto ne razume, doslovno, bojati se nerazumevanja (tako da
ta bojazan otvara mudrost). Filozofija razumeva samo u meri u kojoj voli
– volim da razumevam, dakle, volim da bih razumeo; a ne, kako smo
skloni da verujemo, konačno sam nešto razumeo i to zauvek oslobađa
potrebe da volim. Nikako se ne podrazumeva, ma koliko nam to danas
delovalo paradoksalno, da je filozofija pre svega povezana s naukom, kao
da se saznajni projekt, ne pribegavajući nekom drugom promišljanju ili
nekoj drugoj pretpostavki, sam po sebi nameće. Naprotiv, moguće je da bi
za postizanje istine u svim slučajevima
bilo potrebno najpre ih želeti, dakle voleti. I iskustvo savremene
ideologije, to saznanje koje sve žrtvuje moći, činjenično nam je
pokazalo da čovek vrlinu ne voli spontano i da je često žrtvuje laži,
ukoliko mu ona obezbeđuje moć. U meri u kojoj filozofija prestaje da se
razumeva najpre kao ljubav i da polazi od nje, u meri u kojoj se
neposredno poziva na znanje i pretvara ga u riznicu znanja, ona ne samo
što protivreči svom prvobitnom određenju već i izmiče istini, koju menja
za nauku objekta – taj obrok skuvanog sočiva. Poznato je da se
malo-pomalo, tokom uporne, ubrzane i nezadržive evolucije, filozofija
konačno odrekla svog prvobitnog imena ,,ljubavi prema mudrosti“
zamenivši ga, jednako kasnim (sredinom srednjeg veka) i još
problematičnijim (u doba klasicizma) imenom metafizike. Ova
radikalna mutacija je ne samo definitivno obezbedila primat
bivstvujućeg kao univerzalnog objekta znanja, što je dalo maha projektu
nauke i, od toga nerazlučivo, vladavini tehnike nad svetom, već je pre
svega cenzurisala erotsko poreklo filosofije. Moguće
je da zaborav bića maskira radikalniji zaborav na osnovu kojeg
proizilazi i erotski zaborav mudrosti. Sa završetkom svoje istorije,
dakle danas, nakon što je srozala biće na nečasni nivo objekta i
zaboravila biće u potpunoj povučenosti, filozofija je, nadalje,
gotovo nečujna, čak izgubila ona zarad čega je žrtvovala erotsko: svoj
status nauke, a u izvesnoj meri i svoje dostojanstvo znanja.
od strane pojma trebalo bi da skandalizuje, tim više što filozofija
oličava svoje poreklo u samoj ljubavi, i to samo u njoj, u ,,toj velikoj
boginji“. što upravo i potvrđuje i njen ime – ljubav prema
mudrosti – (kako glasi ispravan prevod reči φιλοσοφία, ponekad i uprkos
njoj samoj). Kako bi to trebalo da čujemo? Najčešće prihvatljivo – da
je potrebno tragati za mudrošću koju nemamo, upravo zato što nam izmiče –
a to se završava u banalnosti, u jednom truizmu. Time se, u stvari,
maskira nešto drugo, dakle radikalnije: filozofija
se definiše kao ,,ljubav prema mudrosti“ upravo stoga što mora započeti
s ljubavlju pre nego s pretenzijom na znanje. Da bi se dospelo do razumevanja, najpre ga je potrebno želeti; drugim rečima, čuditi se pred nerazumevanjem (pri
čemu to čuđenje treba da ponudi početak mudrosti); čak i patiti zbog
toga što se nešto ne razume, doslovno, bojati se nerazumevanja (tako da
ta bojazan otvara mudrost). Filozofija razumeva samo u meri u kojoj voli
– volim da razumevam, dakle, volim da bih razumeo; a ne, kako smo
skloni da verujemo, konačno sam nešto razumeo i to zauvek oslobađa
potrebe da volim. Nikako se ne podrazumeva, ma koliko nam to danas
delovalo paradoksalno, da je filozofija pre svega povezana s naukom, kao
da se saznajni projekt, ne pribegavajući nekom drugom promišljanju ili
nekoj drugoj pretpostavki, sam po sebi nameće. Naprotiv, moguće je da bi
za postizanje istine u svim slučajevima
bilo potrebno najpre ih želeti, dakle voleti. I iskustvo savremene
ideologije, to saznanje koje sve žrtvuje moći, činjenično nam je
pokazalo da čovek vrlinu ne voli spontano i da je često žrtvuje laži,
ukoliko mu ona obezbeđuje moć. U meri u kojoj filozofija prestaje da se
razumeva najpre kao ljubav i da polazi od nje, u meri u kojoj se
neposredno poziva na znanje i pretvara ga u riznicu znanja, ona ne samo
što protivreči svom prvobitnom određenju već i izmiče istini, koju menja
za nauku objekta – taj obrok skuvanog sočiva. Poznato je da se
malo-pomalo, tokom uporne, ubrzane i nezadržive evolucije, filozofija
konačno odrekla svog prvobitnog imena ,,ljubavi prema mudrosti“
zamenivši ga, jednako kasnim (sredinom srednjeg veka) i još
problematičnijim (u doba klasicizma) imenom metafizike. Ova
radikalna mutacija je ne samo definitivno obezbedila primat
bivstvujućeg kao univerzalnog objekta znanja, što je dalo maha projektu
nauke i, od toga nerazlučivo, vladavini tehnike nad svetom, već je pre
svega cenzurisala erotsko poreklo filosofije. Moguće
je da zaborav bića maskira radikalniji zaborav na osnovu kojeg
proizilazi i erotski zaborav mudrosti. Sa završetkom svoje istorije,
dakle danas, nakon što je srozala biće na nečasni nivo objekta i
zaboravila biće u potpunoj povučenosti, filozofija je, nadalje,
gotovo nečujna, čak izgubila ona zarad čega je žrtvovala erotsko: svoj
status nauke, a u izvesnoj meri i svoje dostojanstvo znanja.
Kada je reč o ljubavi, o kojoj je
zaborav nesumnjivo sve odlučio, ona je filozofiju zaboravila gotovo do
odricanja; čak je i izgubila želju za njom; a ponekad bismo skoro
poverovali da je mrzi. Filozofija ne voli ljubav jer je ona podseća na njeno poreklo i njeno dostojanstvo, njenu nemoć i njihov razvod. Kad je otvoreno ne mrzi, ona o ljubavi ćuti.
zaborav nesumnjivo sve odlučio, ona je filozofiju zaboravila gotovo do
odricanja; čak je i izgubila želju za njom; a ponekad bismo skoro
poverovali da je mrzi. Filozofija ne voli ljubav jer je ona podseća na njeno poreklo i njeno dostojanstvo, njenu nemoć i njihov razvod. Kad je otvoreno ne mrzi, ona o ljubavi ćuti.
Iz: Žan Lik Marion, Erotski fenomen, Akademska knjiga, Novi Sada, 2015.
- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -