Kada posmatramo individualno i masovno ponašanje, nalazimo da želja za zadovoljenjem gladi i seksa čini samo manji dio čovjekove motivacije. Glavni motivi čovjeka su njegove racionalne i iracionalne strasti: težnja za ljubavlju, nježnošću, solidarnošću, slobodom i istinom kao i nagon za vladanjem, podređivanjem, destruiranjem; narcisoidnost, pohlepa, zavist, ambicija. Te ga strasti pokreću i uzbuđuju; one su građa od koje su sačinjeni ne samo snovi, već sve religije, mitovi, drame, umjetnost – ukratko, sve što život čini smislenim i življenje vrijednim. Ljudi koji su motivisani tim strastima rizikuju svoje živote. Oni mogu počiniti samoubistvo kada im ne uspije doseći cilj svojih strasti; ali ne počine samoubistvo zbog nedostatka seksualnog zadovoljstva, pa čak ni zbog gladovanja. No, bilo da su gonjeni mržnjom ili ljubavlju, snaga ljudske strasti ostaje ista.
Teško da se može i posumnjati da je to tako. Mnogo je teže odgovoriti na pitanje zašto je tako. Ipak se mogu ponuditi neke hipotetičke spekulacije.
Prvu od sugestija mogu proučiti jedino neurofiziolozi. S obzirom na to da mozgu neprestano treba uzbuđenje moguće je zamisliti da ta potreba zahtijeva postojanje težnji iz strasti jer jedino one zadovoljavaju neprestano uzbuđenje.
Druga hipoteza leži u jedinstvenosti ljudskog iskustva. Činjenica da je čovjek svjestan sebe, svoje nemoći i izolacije, izgleda da mu onemogućava život pukog objekta. Sve to je, naravno, bilo dobro poznato većini mislilaca, dramaturga i romanopisaca tokom cijele istorije. Može li se stvarno zamisliti da je zbor iz drame o Edipu frustracija Edipove seksualne želje za njegovom majkom? Ili da bi Shakespeare mogao napisati Hamleta usredotočenog na seksualnu frustraciju glavnog junaka drame? Ipak upravo to, izgleda, zamišljaju klasični psihoanalitičari, a s njima i drugi savremeni redukcionisti.
Čovjekovi nagoni su neophodni, ali trivijalni; čovjekove strasti, koje objedinjavaju njegovu energiju u traganju za njegovim ciljem, pripadaju području odanosti ili svetosti. Sistem trivijalnog je onaj koji omogućuje fizički opstanak; sfera “svetoga” je sfera življenja s one strane fizičkog opstanka – to je sfera uz koju čovjek vezuje svoju vjeru, često svoj život, sferu u kojoj su ukorijenjene njegove najdublje motivacije, one koje život čine vrijednim.
U pokušaju da transcenduje trivijalnost svog života čovjek je gonjen u potragu za avanturama, želi gledati preko, čak i preći ograničenja ljudske egzistencije. To velike vrline i velike poroke, stvaranje kao i destrukciju, čini tako uzbudljivim i atraktivnim. Heroj je onaj ko ima hrabrosti bez straha i sumnje doći do granica. Prosječan čovjek je heroj čak i u svom neuspjelom pokušaju da bude heroj; on je motivisan željom da stvori neki smisao svog života i strašću da ide onoliko daleko koliko on može do granice strasti.
Ovoj viziji je potrebno važno ograničenje. Pojedinci žive u društvu koje im pruža dovršene uzorke koji pretenduju da daju značenje njihovim životima. U našem društvu im je, na primjer, rečeno da uspjeti zaraditi, uzdizati porodicu, biti dobar građanin, konzumirati robe i zadovoljstva daje smisao životu. Ali dok za većinu ljudi ta sugestija djeluje na nivou svijesti, oni ne dosežu istiniti osjećaj smislenosti, niti imaju svoje središte u sebi. Sugerisani uzorci postaju slabi i sve češće ne uspijevaju. Da se to događa danas na vrlo širokom planu, dokazuje sve veće odavanje drogama, pomanjkanje istinskog interesa za bilo što, pad intelektualnog i umjetničkog stvaralaštva i porast nasilja i destruktivnosti.
Iz knjige Anatomija ljudske destruktivnosti