Ako nam je ikada bio potreban podsjetnik da svi živimo u međusobno povezanom svijetu, novi korona virus je to sada potvrdio.
Nijedna zemlja ne može se boriti sama, i nijedan dio našeg društva ne smije biti zanemaren ako želimo efikasno da se suočimo sa ovim globalnim izazovom.
Covid-19 je test, ne samo za naše zdravstvene sisteme i mehanizme borbe protiv infektivnih bolesti, već i za našu sposobnost da sarađujemo kao zajednica nacija suočena sa zajedničkim izazovom.
To je test u kojoj mjeri su decenije društvenog i ekonomskog napretka obuhvatile i one koji žive na marginama naših društava, najudaljenije od poluga moći.
Sedmice i mjeseci pred nama predstavljaće izazov po pitanju upravljanja krizom i civilne zaštite na državnim nivoima – i sigurno će razotkriti manjkavosti kada su u pitanju sanitarni, stambeni i drugi faktori koji utiču na zdravstveno stanje.
Naš odgovor na ovu epidemiju mora uključivati – zapravo mora se fokusirati na one koje društvo često zanemaruje ili im dodjeljuje niži status. Inače ćemo biti poraženi.
Zdravlje svake osobe povezano je sa zdravljem najmarginalizovanijih članova zajednice. Sprečavanje širenja virusa zahtijeva uključivanje svih i osiguravanje jednakog pristupa liječenju za sve.
Ovo znači prevazilaženje postojećih barijera do zdravstvene zaštite koja će biti jeftina i dostupna za sve, kao i eliminisanje razlika u pristupu liječenju u zavisnosti od prihoda, pola, geografije, rasne i etničke pripadnosti, religije ili društvenog statusa.
Prevazilaženje sistemskih predrasuda koje zanemaruju prava i potrebe žena i djevojčica na primjer – ograničavaju pristup i učešće manjinskih grupa, biće ključno za efektivnu prevenciju i liječenje Covid-19.
Ljudi koji žive u ustanovama – starije osobe ili one u zatvorima – takođe su podložnije na zarazu i moraju biti posebno uzeti u obzir u planiranju odgovora na krizu.
Migranti Iiizbjeglice – bez obzira na njihov formalni status – moraju biti sastavni dio nacionalnih sistema i planova za borbu protiv virusa. Mnogi od ovih žena, muškaraca i djece nalaze se u mjestima gdje su zdravstvene službe preopterećene ili nedostupne.
Možda su ograničeni na kampove i naselja, ili žive u urbanim sirotinjskim naseljima koja su prenaseljena, sa lošim sanitarnim uslovima, gdje je povećan rizik od izloženosti.
Međunarodna podrška je hitno potrebna da bi se u ovim zemljama poboljšale usluge – i za migrante i za lokalne zajednice – da bi se oni uključili u programe nadzora, prevencije i liječenja. Ako to ne učinimo, ugrozićemo zdravlje svih i rizikujemo da se poveća neprijateljstvo i stigma.
Takođe je ključno da pooštravanje graničnih kontrola, ograničavanje putovanja ili slobode kretanja, ne spriječi ljude koji možda bježe od rata ili progona da nađu bezbjednost i zaštitu.
Pored ovih izazova, epidemija korona virusa će nesumnjivo staviti na test naše principe, vrijednosti i humanost. Šireći se rapidno cijelim svijetom, sa neizvjesnošću po pitanju broja zaraženih i sa vakcinom koja je još uvijek mjesecima daleko, virus pokreće duboke strahove i zabrinutost kod pojedinaca i društva.
Neki beskrupulozni ljudi će nedvojbeno pokušati da iskoriste ovu situaciju, manipulišući iskrenim strahovima i povećanom zabrinutošću.
Kada nastupe strah i nesigurnost, žrtveni jarci nikada nisu daleko. Već smo vidjeli srdžbu i neprijateljstvo prema ljudima porijeklom iz istočne Azije.
Ako se time ne budemo bavili, poriv da krivimo i isključujemo druge može se uskoro proširiti i na druge grupe – manjine, marginalizovane ili bilo koga ko je obilježen kao “stranac”.
Ljudi u pokretu, uključujući izbjeglice, mogu biti naročito targetovani. Ipak, sam korona virus ne diskriminiše; među zaraženima su do sada turisti, međunarodni poslovni ljudi, čak i ministri država, a ima ih u desetinama država, na svim kontinentima.
Panika i diskriminacija nikada nisu rješavali krize. Plitički lideri moraju preuzeti vođstvo, pridobiti povjerenje putem transparentnog i blagovoremenog informisanja, radeći zajedno za opšte dobro, i osnažujući ljude da učestvuju u zaštiti zdravlja.
Ako se ostavi prostor za glasine, raspirivanje straha i histeriju, to ne samo da će oslabiti mjere, već može imati i šire posljedice po ljudska prava i funkcionisanje odgovornih demokratskih institucija.
Nijedna država danas ne može da se ograditi od uticaja korona virusa, u bukvalnom smislu i – dok se smanjuje promet na berzama i zatvaraju škole – ekonomski i društveno.
Međunarodni programi koji osiguravaju da zemlje u razvoju budu opremljene za dijagnostiku, liječenju i prevenciju ove bolesti biće ključni za očuvanje zdravlja milijardi ljudi.
Svjetska zdravstvena organizacija pruža ekspertizu, nadzor, sisteme i istragu slučajeva, praćenje kontakata, istraživanja i razvoj vaccine. To je lekcija da su međunarodna solidarnost i multiliterarni sistemi važniji nego ikad.
Dugoročno, moramo ubrzati rad na izgradnji javnog zdravstva koje će biti jednako i dostupno za sve. A kako odgovorimo na ovu krizu sada, nedvojbeno će oblikovati ove napore u decenijama koje dolaze.
Ako naš odgovor na korona virus bude utemeljen na principima povjerenja, transparentnosti, poštovanja i empatije za najugroženije, ne samo da ćemo očuvati osnovna prava svakog ljudskog bića, već smo koristiti i graditi najefektivnije instrumente da pobijedimo ovu krizu i naučimo lekcije za budućnost.
Autori teksta su Filippo Grandi, Visoki komesar UN-a za izbjeglice, i Michelle Bachelet, visoki komesar UN-a za ljudska prava.
Izvor: Telegraph.co.uk, prevod Buka