Kada se uzme u obzir da se postizborni period strukturiranja
vlasti i realizacija izborne volje otegnu i do godinu i pol, nakon izbora,
ispada, kako smo mi cijelo vrijeme u predizborno- izborno- postizbornoj
ujdurmi!
Kod nas su, u suštini, izbori postali
kulturni događaj broj jedan, tačka osovine naše svakodnevnice i glavni
orijentir u percepciji i mjerenju protoka vremena. Špengler bi vjerovatno
zaključio, kako je takav odnos prema vremenu više usklađen sa antičkim
poimanjem, nego zapadno-europskim. U prilog tome bi vjerovatno išla i neutaživa
želja za obogotvorenjem Homo politicusa, koja je decenijski sveprisutna u
grabežu naše vladajuće elite i njihovom gubitku osjećaja za realitet i stvarni
život, pa samim time i za protok i prolaznost vremena, u transu što ih uspinje
ka obroncima Olimpa.
Kao i svake izbore do sada i ove prati
stidljiva nada, vjera u mogućnost čuda, u konačnu dostižnost pravde što će sa
nebesa spustiti promjenu, dokinuti bahatu, a donijeti plemenitu vlast «po mjeri
čovjeka»! Preporučuju se mnogi, kao talas te promjene, «novi val», što donosi
neke umilnije, nježnije, socijalno osjetljivije note, najavu i začetak «novog
svijeta za sve nas», konačni izlazak sunca nakon 30 godina mraka, zapaljen
plamen budućnosti, svetionik u bespuću teške brodolmne pjene u grlima propasti!
Preporučuju se urlikom sami, a još grlatije kroz usta «slobodnih, neovisnih
intelektualaca», što honorare upravnih odbora otplaćuju ideološkim pisanijama,
elegijama o iščekivanom «spasitelju», «mesiji» prije «mesije», probuđenom, onom
što je bio slijep pored očiju pa progledao, otkrio svjetlost pa istu prestao
zvati mrakom!
Čitava plejada novih, manje više kreativnih
uradaka provejava kroz slogane, nazive i skraćenice iz agonije nadolazeće
«nirvane» porođenih političkih uzdanica i njihovih lidera, transcedentno
uronjenih u antitezu političkih kolijevki iz kojih su se uzdigli, uznijeli i
uskrsnuli. Na momente, one religiozne u puku, zasigurno prođe jeza duž
kralježnice, u prepoznavanju, slutnji, nagovještaja «dolazaka» u ozračju
predizbornih retorika i mitoloških narativa, što kroz njihovu materijalizaciju,
slute nadnaravno u skorijoj najavi!
Zabludjeli sin, što je hodio
stranputicom, izgubljen u tmini zabluda, posilni pod nogama i palicom vječnog
zla, u zapletu doseže tačku unutarnjeg preloma, te kroz moralni salto mortales,
otkriva svjetlost u sebi i mogućnost iskupljenja, u predanoj službi dobru! Kakva
pjesnička slika može opisati tu nadpovjesnu simboliku? Nismo se mi od gusli
udaljili ni godinu a kamoli decenije ili vijekove! Još uvijek smo na istom
početku, što odražava naš sve izvjesniji i skoriji kraj!
Cinik će promrmljati nešto poput
izlizane matrice o sveobuhvatnoj istini zrcaljenoj u: «lijepo sam ja vama
govorio, još dok se nije ni rodilo», a mi ostali ćemo zuriti u daljinu, kao da
će ona donijeti oluju dovoljno snažnu da može saprati sva ova amoralna govna,
što smo jezikom, mislima i osjećajem israli dan za danom trošeći budućnost,
koju nemamo! Na dnu Pandorine kutije je ostala nada. Tako barem pripovjedači
kažu. Nama je nada ostala na izbornim listama, u pokušaju da markira, boldira
«poštene kandidate» na mjestima nemogućih misija, rednih brojeva što ni u
paralalenim stvarnostima ne mogu dobaciti do izbornog prolaza.
Od izbora do izbora, neke «nove ljude»,
nadu u promjenu, ispisanu u njihovim očima, tako potroše, te nove, stare,
politike, igrajući se sa našom potrebom da vjerujemo, kako su čuda moguća i da
eto nisu svi isti, kako se čini. Šta znaju ti novi pošteni ljudi o izbornim
krađama, bugarskim vozovima, letvanju i preletvavanju izbornih rezultata,
štrihiranju i podbrojavanju, iščitavanju i prepisivanju kloniranih brojeva i
uparenih brojačkih linija, vreća i kutija.
Tako uvijek isti dobijaju izbore, a
naša budućnost ih gubi!
Postoji razlog zašto je otpor najveći
za usvajanje «zakona o porijeklu imovine» i «elektronskih izbora»! O te dvije
stavke ovisi opstanak faraonske vladavine već trideset godina!
Nisu svi isti u političkoj zbilji, ali
ti drugačiji uvijek su negdje visoko na listama, vječnost daleko od mandata. Ti
drugačiji se ništa ne pitaju, jer nisu dovoljno jaki i moćni da se suprotstave
kapitalu nastalim u decenijskim guzeljanjima na zastupničkim klupama istih ljudi,
umnoženi njihovim plaćenim komisijama, odborima, radnim i nadzornim tjelima.
Spas bi bio u tome da se zakonom uredi,
ograničenje broja izbornih ciklusa na kojima pojedinac može uzeti učešće, ali
ko da takvo nešto izglasa, kad trebaju glasati oni koji bi tako sebe oštetili!
Može visoki predstavnik donijeti takvu
vrstu izbornog ograničenja, ali njega ne zanima to da nama bude bolje, već da
što duže postoji potreba za instrumentom koji on predstavlja. Davno nekada čuh
priču o tome, kako je neki stari advokat dočekao da mu sin završi studije nakon
20 godina temeljitog ponavljanja pravnog gradiva. Odluči on tom prilikom uzeti
napokon zasluženi odmor a sinu prepustiti parnice u advokaturi. Nakon par dana
odmora, stiže mu telegram u kojem se sin hvali kako je uspio riješiti imovinski
spor nekog Markovića, koji se ocu otegao duže od decenije. Na to otac odgovara
telegramom sinu u kojem ga obavještava, da je shvatio, kako sin o pravu ne zna
ništa, jer je upravo riješio slučaj, koji ga je svo vrijeme školovao!
Bojim se da je tako i sa Visokim
predstavnicima i OHR-om u Bosni, samo što oni nemaju sina da završi studije i
preuzme advokaturu! Samo budala reže granu na kojoj sjedi i sa nje bere voćke!
Do te neke, prave prilike, ostaje nam
jedino, da biramo trojke ili petice namjesto «nula», u nadi da ih neće poslije
sa nulom pomnožiti, kako je do sad bilo već nekoliko puta!