Sad kad su se stvari malo razbistrile, odnosno kad je prošlo već dovoljno dana u kojima smo vidjeli prve poteze koje je Milorad Dodik povukao, ali također i najbitnije reakcije na njih, postalo je izgledno kako Milorad Dodik neće uspjeti u svom planu secesije i proizvodnje kaosa u Bosni i Hercegovini.
A stvari su na početku izgledale prilično jednostavne. Nakon pobjede Donalda Trumpa, Milorad Dodik je održao euforičnu press konferenciju, na kojoj se pojavio s Trumpovom bejzbol kapom iz kampanje te praktično najavio temeljitu promjenu američke politike koja će mu omogućiti ostvarivanje političkih planova.
Do te promjene je, kao što vidimo, doista i došlo, samo što se ispostavilo kako je Dodikov problem taj što se ona ne odnosi na Bosnu i Hercegovinu. To je jasno, i to već u dva navrata ovih dana, jasno potvrdio glavni državni sekretar, Marc Rubio, čovjek kojeg je Trump imenovao na tu funkciju i koji je jasno rekao kako neće dopustiti nikakve nove sukobe ili promjene granica u Bosni i Hercegovini. Što zapravo ima logike, slijedimo li Trumpovu predizbornu priču o tome kako će zaustaviti sve ratove.
No, puno više logike ima to da je Daytonski mirovni sporazum, zajedno s današnjom Bosnom i Hercegovinom, koja istina teško funkcionira, ali ipak postoji kao država, zapravo projekt SAD-a. I bilo bi suludo očekivati da ta država sama sebi oduzme jedan od rijetkih mirovnih projekata koji joj je uspio. Mi možemo sada pričati, pogotovo mi koji u toj zemlji živimo, s puno argumenata o tome kako je riječ o disfunkcionalnoj državi i neodrživom stanju, ali jeste činjenica da od potpisivanja tog sporazuma nije bilo ni sukoba, niti ozbiljnih izgleda da se on dogodi. I s te strane Dayton jeste uspio.
Sada je, što je također očito, zemlja najbliže tom sukobu, u posljednjih trideset godina, isključivo iz razloga što je Milorad Dodik odlučio sudsku presudu protiv njega iskoristiti kao napad na entitet kojim predsjedava, a kojega doživljava i naziva državom. Navodeći kako se radi o montiranom političkom procesu. Istina je i da taj proces jeste bio politički izvorno, ali je takav bio isključivo zato što je sam Milorad Dodik iz političkih razloga odlučio ignorirati odluke Visokog predstavnika, koji je upravo u tom Daytonskom mirovnom sporazumu na kojeg se Dodik uporno poziva, postavljen kao državna institucija iznad svih ostalih. A postavljen je zakonski tako upravo zbog toga što se računalo na mogućnost opstrukcije od strane domaćih političara. Sud u takvoj situaciji i nije imao izbora, osim da Dodika osudi.
On je, nakon presude, uz pomoć Narodne Skupštine Republike Srpske, ukinuo nadležnost četiri državne institucije u RS-u, pokušao inicijalno izbaciti jednu od njih iz Banja Luke i zapravo krenuo ka secesiji, ali efekti koje je očekivao se nisu dogodili.
Niti ga je itko, izuzev Orbana i Putina te Zorana Milanovića podržao, niti je uspjelo sazivanje stvarne sjednice Vijeća sigurnosti UN-a na temu Bosne i Hercegovine, niti mu sam Aleksandar Vučić realno može pomoći, u situaciji u kojoj je jasno kako mu vlast izmiče iz ruku, o čemu svjedoči i najavljivanje pa otkazivanje Dodikovog dolaska na tematsku sjednicu Skupštine Srbije koja je trebala poslužiti kao loš spin za skretanje pažnje sa subotnjeg prosvjeda.
Uzalud mu je u tome i potpora hrvatskog predsjednika Milanovića, koji je doslovno ponovio njegove riječi, kao i želja da mu Dragan Čović i HDZ još više pomognu, aktiviranjem povratka na ideju Herceg-Bosne. Istina je da je Željana Zovko, jedna od bizarnijih političkih pojava i osoba koja je doslovno mjesto ambasadora Bosne i Hercegovine u Italiji preko noći zamijenila za poslanički mandat u Europskom parlamentu u ime Hrvatske, realizaciju te ideje posredno najavila, ali od toga u stvarnosti neće biti ništa. Jer, koliko god službena Hrvatska politika, kako ona u Hrvatskoj, tako i ona u BiH, sanjarila o tome, ona se nikad neće dovesti u poziciju otvorenog i nasilnog oponiranja međunarodnoj zajednici, kakva god ona bila. Niti im je to uostalom potrebno, budući da s izuzetkom slučaja Komšić i izbora hrvatskog člana Predsjedništva, u kojem je hrvatska politika principijelno u pravu, nema drugih argumenata za priču o ugroženosti. Jer HDZ drži praktično sve bitne resore u Federalnoj Vladi i nezaobilazan je na državnoj razini, zahvaljujući čemu je nemoguće izbaciti Dodikov SNSD iz vlasti, dok god mu Dragan Čović drži leđa.
Nimalo slučajno, povodom svega ovoga, u BiH je došao glavni sekretar NATO-a, Mark Rutte, koji se tamo sastao s članovima Predsjedništva, svjedočeći njihovom javnom sukobu, ali i s predsjednicom Vijeća ministara, tj. Vlade, stigavši ujedno i do Fakulteta političkih nauka na susret sa studentima. Rutte je, ukratko ponovio kako ovo nije 1992. godina i kako neće dopustiti nove sukobe.
Na koncu, ništa manje važno, opozicija u Republici Srpskoj, uključujući SDS kao najvažniju stranku opozicije, kao i PDP i Draška Stanivukovića, jednostavno ne podržava Dodikov avanturizam. I to su jasno rekli, pri čemu je dodatno SDS upravo formirao vladu u sjeni.
Nitko, naravno ne očekuje, niti bi to bilo realno, da se bilo tko od političara u RS-u suoči s devedesetima i zločinima koji su u ime politike koja je stvorila taj entitet počinjeni. Ali bitna razlika između opozicije i Milorada Dodika jeste u tome što je on i prije ovog sudskog slučaja, konstantno retorički trovao atmosferu u zemlji, vrijeđao Bošnjake na svaki mogući način, nazivajući ih između ostalog i Muslimanima, tj. negirajući im nacionalno ime, uporno govorio o secesiji i neodrživosti zemlje, aktivno radeći na toj ideji te na koncu blokirajući skoro sve zakonske prijedloge nužne za pristupanje Europskoj uniji. Drugim riječima, s Miloradom Dodikom se jednostavno nije moglo normalno funkcionirati, što je sve logično dovelo do njegovog kršenja zakona.
Kako će se situacija dalje konkretno rasplesti, teško je predvidjeti. Moguće je da državne institucije zaista odrade posao do kraja i provedu presudu, moguća je i njegova aktivna opstrukcija presude i neka duga pat-pozicija, jednako kao što je moguće i da međunarodne snage i faktori sve skupa presijeku vlastitom odlukom. Sve to jeste moguće, ali stvarna secesija i Dodikovo izazivanje sukoba ipak više nisu. Što je dobra vijest.