Skupština grada Banjaluka odbila je prijedlog Građanske inicijative za Borik o izmjeni regulacionog plana koji podrazumijeva gradnju crkve u Boriku i time uništavanje zelene površine u tom banjalučkom naselju.
Namjera inicijative je bila da se stavi van snage prethodna odluka Grada da se na površini javne zelene površine – dječijeg igrališta gradi pravoslavna crkva, sa pomoćnim objektom od preko 1000 kvadrata.
Preciznije, ljudi koji su demokratskom voljom naroda izabrani da vode čaršiju, ocijenili su kako je najpametnije da se “po planu” namjesto dječijeg igrališta ili nedajbože vrtića, u prepučenom i zelenilu gladnom Boriku, sagradi crkva.
Skupština grada time se i zvanično popišala na najmanje 5000 ljudi koji su zdrave pameti potpisali Peticiju za očuvanje dječijeg igrališta i javne zelene površine.
Još gore, Skupština grada, tačnije većina koja je odbila prijedlog, istovarila se po zdravoj pameti i željama za normalnim životom u urbanoj zajednici.
Kleta pozicija i ukleta opozicija
Skupštinari su bili sve samo ne demokratski predstavnici urbanog plebsa. Gomila novopečenih turbopravoslavaca i interesima ograničenih papaka, prešla je i preko one iskonske unce zdrave pameti i preko volje ljudi, te dokazala i pokazala kako se papački radi.
Treba znati da većina skupštinara, izgleda, nije imala pojma niti o Građanskoj inicijativi, niti o njenom sadržaju, niti o tamo nekoj Peticiji, niti o načinima građanske borbe za prava tzv. malog čovjeka.
A, taj “mali čovjek”, u ovoj papkarskoj nomenklaturi, ostao je samo mali čovjek, bez znakova navodnika, tek puki robotić za glasanje i, kao što rekoh, zapišavanje papak-poslanika. Jer ti gradski papci, to su ljudi koji priznaju i razumiju samo i jedino jezik sile, partijske naredbe i tajkunsku moć. To je, dakle, ta sorta ljudi koja upravlja i “upera” Banjalukom, “ljepoticom na Vrbasu”, silovanom ekonomsko-političkom jadnicom, razapetom između Manjače i predsjedničkih Laktaša. I ne, ovdje nije riječ o prozivanju pozicije ili opozicije!
Ta, pripadnici jedne političke stranke na vlasti su bili za Inicijativu, dok su pojedini “kleti opozicionari” ili bili protiv ili su “išli babi da kupe lek u toku glasanja”. No, otom potom.
Banjalučka ruralna ekstravaganca
To je ta Banjaluka u koju se lokalpatriote kunu i onda vuku popove za mantije i tajkune za onu stvar, ne bi li im potonji udijelili kakve mrvice i sitne koske sa srednjevijekovnog stola moći. To je ta Banjaluka sa izmaštanom zgradom opere, baleta, metroom, skijalištem, respektabilnim fakultetima, nezavisnim medijskim kućama…
To je ta Banjaluka koja živi svoj neprekinuti ratno-nacionalistički narativ iz ‘93 godine. Mislite da nije tako? Da pretjerujem?
Ako pretjerujem, kako je moguće da jedan gradski odbornik traži na uvid spisak od preko 5000 ljudi potpisnika Peticije, kako bi saznao koliko je “muslimana i Hrvata” u spiskovima (sic!)?
Kako je moguće da se, namjesto osnovnog dječijeg prava na slobodan i ispunjen ŽIVOT, na sjednici raspravlja ko je i gdje sve sa svojim djetetom kršten?
Kako je moguće da se, u inat građanima, ljudskom, civilizovanom dijalogu i univerzalnim vrijednostima, poziva neki Jefrem da za “6 mjeseci ekspresno izgradi crkvu?”
Kako je moguće da se Skupština grada, namjesto demokratske rasprave o tome da li je i koliko je neophodno dječije igralište, pretvori u srednjevjekovni mračnjački skup u kome se gradski skupštinari takmiče – čiji je duži – pravoslavni vjerski staž?
Kako je omoguće da se kao utilitarni i ultimativni argument za izgradnju crkve u prepučenoj betonskoj džungli Borika navodi argument – “Ako selo Piskavica ima pet pravoslavnih crkava, e imaće ih i Banjaluka!”
Kako je moguće da pojedini gradski oci vele kako će kao od šale skupiti 10 hiljada potpisa za izgradnju crkve i to koriste kao neki ad hoc argument?
Kako je moguće da se prijeti članovima Gradske inicijative, što su uopšte iznijeli svoje prijedloge i što planiraju referendum o budućnosti zelene površine?
Kako je moguće da većina lokalnih medija ili muči ili samo izda sramotno saopštenje, u vidu anemične vjestice, kako Banjaluka gubi i onu mikronsku trunku zelenila?
Pa, ne da je moguće, nego je u institucionalnoj selendrači podno Manjače, koja je nekad bila grad Banjaluka, odbijanje Inicijative jedina nužna i logična stvar. Naravno da je moguće, kad većina odbornika niti ne zna gdje se nalazi najtačnije taj Borik, sve sa zelenom površinom. Dakako da je moguće, kad je Banjaluka dehumanizovano, ruralno leglo nacionalističke kvaziinteligencije i novopečenih supismenih elita, koji su dehumanizovali i ono malo grada što ga je nakon 1992. ostalo. Posve moguće, kad i pojedini opozicionari, koji, majku mu, opozicino treba da razmišljaju, glasaju protiv zelene površine ili se i ne udostoje doći na glasanje.
Mi samo živimo urbane fragmente, gledajući na pravdi Boga i bijednog naroda izgrađene betonske frankenštajne ktitorske simbole novopečenih moćnika. Samo im crkva “Hvali”, što bi se reklo njihovim novogovorom.
E, ne “Hvali”. I crkvu će pokušati da izgrade! Jer im se može i jer im je inertna masa, koja se građanstvom zove, to dozvolila.
E, dosta braćo mila! Nema odustajanja, nema uzmicanja! Na referendumu će namjesto 5110 potpisa biti sakupljeno 50 hiljada, protiv gradnje crkve i uništavanja zelenila. U inat bolesnim mozgovima. U inat impotentnoj opoziciji i gramzivoj vlasti. U inat tajkunima, crkvenim alama i ostalim plašiteljima i tlačiteljima naroda. Jer, pozicija otima, opozicija ne zna ništa, vrijeme je da se osjeti i primijeni direktna građanska demokratija!
I kad smo već tako transparentni, red je navesti i imena 11 junaka koji su zaslužni za buduće srednjevjekovno klepetanje, crkvenu zvonjavu i pojanje u centru “krajiške ljepotice”. Šta “Hvali”?!
Dakle, protiv Građanske inicijative su glasali:
Nenad Grbić, Darko Sabljić, Dušan Čajić, Draško Kremenović, Draško Ilić, Goran Bursać, Radomir Jović, Marinko Umičević, Momir Božić i Milenko Jaćimović.
Za inicijativu su bili:
Budmir Balaban, Boran Bosančić, Nenad Šibarević, Braco Plavšić, Slobodan Lukić, Zoran Talić. Aleksandar Petković, Mladen Kajkut i Marinko Dragišić.
Uzdržani:
Zdravko Josipović, Nenad Talić i Ranko Baroš.
“Babi po lek otišli”
Duško Račić, Mirna Savić Banjac, Aleksandar Zolak, Draženko Ninić, Vladimir Mirošljević, Mira Galić, Milan Milaković, Đorđe Umićević i Milan Granula.
Srećno vam i na čast bilo glasanje junaci! Vaša imena će ostati olovnim slovima urezana u knjigu pokušaja ubistva Banjaluke. Krstom i prstom.
Neka građani sami vide za koga su glasali i ko kojem jatu pripada. A, sve to u po turobne jeseni 2015. godine. Pa neka presijeku i u sebe se jedino pouzdaju.
Narod još nije rekao posljednju!
Dragan Bursać je novinar i kolumnista BUKA portala. Možete ga naći na Twitteru @dijalekticar