Sinoć je u emisiji «Ćirilica» Milomira Marića na tapetu bilo
pljuvanje po žrtvama srebreničkog genocida. U tu svrhu su pored kvazinovinara
Marića angažovani ratni zločinci Vojislav Šešelj i Vinko Pandurević, kao i
optuženi za ratne zločine Tomislav Kovač koji se krije u Srbiji. Cilj ove
bljuvotine od dva i po sata bio je između ostalog i zabava naroda koji gleda
istu. (sic!)
I možda bi neko prešao preko ovog nekrofilskog pira, preko
ovog morbidnog TV užasa, da se ne radi o televiziji sa nacionalnom
frekvencijom. Zapravo o dvije televizije. Riječ je o srbijanskom Happy TV-u i
banjalučkoj Alternativnoj televiziji. Takođe, radi se o jednom skupštinskom
poslaniku i dvojici autora knjiga, vojnom i policijskom operativcu na slobodi.
Kako li je teško bilo
strijeljati sa zastarjelim oružjem
No krenimo redom. Vojislav dr Šešelj navodi kako je po zarobvljavanju
od strane Srba među Bošnjacima vladala «ležerna i opuštena atmosfera». Pa su
tako izgleda ležerno i opušteno strijeljani silni ljudi. No, nije to najveću
problem. Znate, muka je strijeljati, kad vam daju prastari M-48 i kada morate u
grupama po 5-8 ljudi izvoditi pred jame i ubijati ih. Šešelj pomalo nostalgično
i razočarano priča kako je narečeni M-48, više otkidao dijelove tijela nego što
je ubijao. Pored toga, trebalo se cimati u autobusima u kojima nije moglo biti
više od 40 ljudi, jer su stražari morali hodati između zarobljenika, a to nije
nimalo lak posao, ako znamo da autobusi idu po neravnom terenu. Onda, a i to je
jako teško, morate naći dovoljno ljudi da izvrše strijeljanje. A Srbi kakvi su,
mnogi od njih nisu htjeli da se povinuju naredbama i Erdemovića i Beare i da se
združeno podignu u jedan veliki streljački stroj.
Što je sve zajedno dodatno otežalo posao oko paketiranja
(čitaj ubijanja ljudi). Iz svega navedenog Šešelj uz odobravanje ostatka
zločinačkih gostiju i publike, zključuje kako je pobijeno najviše 1200 ljudi.
Pazite, kao da je riječ o balvanima, a ne o ljudima. Nema tu empatije, a osim
razočaranog pogleda Marića koji je baš sjebano slušao o neefikasnosti Bearinih
koljača. Sve je odjekivalo nekakvim luđačkim konsenzusom.
No Vojo tu ne staje. Zajedno sa Pandurevićem i Kovečom
objašnjava urbi et orbi, tačnije rurbi et orbi, kako su se «muslimani pobili
između sebe» i kako je u startu tu pobijeno najmanje 500 ljudi.
Muslimani donose u
Srebrenicu mrtva tela, ko zna odakle
No, opet je to nekako nategnuto, treba se to podebljati do
cifre od preko 8000 mrtvih. Ne brinite, može i morbidnije, može huđe i može luđe.
Milomir Marić stari lisac i kralj tabloidne septičke jame u Srbiji, ingeniozno
zaključuje kako muslimani “donose mrtva tela u Srebrenicu, ko zna odakle..!?”.
Treba li napominjati da je i ovo naišlo na salve odobravanja.
Osim što su se Bošnjaci silno napatili dok su se ubijali međusobno,
osim što su napatili i jadne ubice koji su ih ubijali zastrjelim oružjem, osim
što su napatili i vozače autobusa, zarobljenici su do zla boga iritirali i
komandni srpski kadar na čelu sa Bearom i pratećim personalom, koji je bio jaaako
pijan i koji se nije dobro kontrolisao u pijanstvu. Aha, dakle alkohol je kriv
za sve. Ili barem za novih 1000 mrtvih.
Treba li reći da su po Mariću, Šešelju, Kovaču i Pandureviću
i Milošević i Karadžić i Mladić bili Božja jagnjad, koja blage veze nisu imala
šta se dešava u Srebrenici?!
Ali to nije sve. Šešelj kao vođa nastrane parade, pričao je
o dobroćudnim srpskim vojnicima, koji su spasavali žene zarobljene u javnim
kućama tako što su se ženili istim, Otkuda javne kuće na ratnoj liniji, otkuda
zarobljene žene kao seksulane robinje, to je izgleda svima bilo irelevantno?
I kako je moguće da su i Mladić i Karadžić «poletjeli da se
slikaju pred TV kamerama u Srebrenici kao oslobodioci grada» što navodi ratni
minstar policije Tomislav Kovač, ako nisu znali šta se dešava???
Dabome, treba ostaviti svaku logiku iza sebe, kada slušate
ova raspamećene bića. No, trebalo je nekako pojasniti gdje je i otkuda još 5000
mrtvih. E, za to je kriv Dragan Čavić i izvještaj njegove Komisije na terenu iz
2004. godine. To što je Komisija popisala zajedno sa stranim forenzičarima
nestale, to što je popisala pronađene kosti i to što je na koncu popisala i
direktne aktere genocida, za trojac zločinački sa kormilarom Marićem je
nebitno.
Zapravo bitno je jedino da je Komisija zajedno sa Čavićem
izdajnička. Jer, da nije izdajnička valjda bi trebala prećutati genocid nad
8372 čovjeka, kao Vojo i ekipa, zar ne?
Sve, sve ostalo je nastavak ovog suludog perfomansa. I to
baš uoči komemoracije u Potočarima. Pa ipak, nikad i nikako ne treba propustiti
priliku i reći kako su i Vojislav Šešelj i Milomir Marić zapravo Vučićevi kerberi
i kako oni govore ono što predsjednik Srbije misli. To je jedan aspekt, a drugi
je da su i jedan i drugi etablirane ličnosti u žutom svijetu Srbije i da se
njihova misao i djelo bespogovorno slušaju kod običnog puka. Na kraju krajeva,
nije li presuđeni ratni zločinac Šešelj poodavno osim u Skupštini jednako
legalan i u rijalitijima? A ovo najprvo, i Šešelj i Marić drže predavanja
banjalučkim studentima prava i žurnalistike. Potpuno legalno. Kod jednog idu na
noge, a drugi dolazi u Banjaluku. Blago nama sa njima!
Nož, žica, ĆIRILICA
O žrtvi, osim naravno u svjetlu gomile cjepanica, spremnih
za podlaganje vatre, niko nije rekao niti jednu (ljudsku) riječ. Što je , na žalost bilo
za očekivati. Jednako kao i fakat da će banjalučka ATV promjenom vlasnika
postati rezervni točak Dodikovom RTRS-u, i da će prikazivanjem ovakvog smeća
zapravo najbolje pojasniti narodu šta režim u Banjaluci misli o genocidu u
Srebrenici.
A kao što vidimo, ne misli ništa. Genocida nije bilo, osim
što su u ležernoj i opuštenoj atmosferi ubijani ljudi. Njih 8372.
Hoće li Regulatorna agencija reagovati i sankcionisati jednu
televiziju sa nacionalnom frekvencijom u Bosni i Hercegovini koja je emitovala
ovo smeće? Vidjećemo. Do tada ostaje misao psihologa Srđana Puhala, koji za
sinoćnji izliv ludila veli da je bio «Nož, žica, Ćirilica».
I zaista je bilo tako. Ovo je bio zločin nad zdravim
razumom, a kome je «ono» bilo normalno i ko nije podigao glas kada je vidio
«ono», bojim se da mu nema pomoći.