Ne znam zašto nisu, a trebali su odavno uvesti u vremensku prognozu rečenicu: danas su vremenske prilike idealne za samoubice. Ima takvih dana, bilo bi ružno da ih nema. Prvo se neprilike spuste dobrano ispod nule i pomislite: evo zime, stiže Božić, Nova godina, i drugi Božić i hiljadu blagdana za njima. Onda nastupi overdoziranje blagdanima, gdje su oni vjerski najerektivniji. Oni penetriraju uzduž i poprijeko naše zemlje i u široj okolici, lijevo i desno od bh. trokutića na geografskoj karti. E zatim se temperatura digne, dođe jugo, sunce ispari, dođu oblaci, smog, magla, planine se nadviju nad Sarajevo kao obrve Momčila Krajišnika dok je bio mlad i perspektivan zločinac.
Rekoh: divan dan za samoubice i za sve one koji to misle biti. Jer ima vremena da čovjek ostvari davnašnje želje. Zašto samoubistvo ne bi bila sasvim legalna želja, cilj, opcija završetka egzistencijalne bedare zvane život i to. Možda politička korektnost priječi da se ostvari ova moja idejica o legalnosti okončavanja života vlastitom voljom. Kažu da čovjek koji se odluči ubiti, kad skače sa zgrade on, zapravo, ne skače, on samo zakorači, smireno i sigurno kao kad šeta gradom u toplo ljetnje predvečerje. Dok posvuda ptice, zrikavci, veliki noćni šumovi svijeta veličaju ljepotu života. I samo ugodno propadne opuštenog tijela, i ode na svijet koji je prije tog koraka zamislio u svojoj glavi.
Prije nekoliko dana sam bio u Prijedoru. Kažu mi tamošnji ljudi da ovaj grad prednjači po broju samoubistava u BiH. Putovao sam vozom do Prijedora. Na početku putovanja, dok je voz mirovao na sarajevskom kolodvoru, kupe u koji sam ušao imao je sibirske čari. Unutra je sjedio jedan starmali dječak, prva godina zidarske škole. Ponašao se kao da je duplo stariji od vlastitih godina. Na licu je imao naočale sa mutnim, debelim staklima, ali tijelo je držao vrlo odvažno i ponosno. Kada sam ga pitao radi li grijanje, on je rekao: “Dobro da imamo voz.” Pomislio sam ovo je ta Bosna, legendarna, iz priča, mitova, viceva. Ona Bosna koja je naučila da trpi godinama, stoljećima.
Kako majušni zidar nije imao impulsa na računu mobitela dao sam mu svoj, našto je on, prinoseći mobitel uhu, rekao: “Ovo je spejs šatl.” Kada sam došao na šalter shvatio sam da neću imati dovoljno keša da platim povratnu kartu do Prijedora. Kada sam to rekao na glas, više za sebe, službenik mi je rekao da nije problem, da mu mogu donijeti 14, 20 maraka drugi put. Rekao mi je svoje ime i zbunjen sam uzeo kartu i izašao iz boksa šalterâ u prostrani hol ispod kupole sarajevske željezničke stanice. Cijenio sam njegov geste, ali mi je to bilo previše novaca pa sam otišao na autobusnu stanicu, gdje ima jedan jedini bankomat banke koja će mi uzeti proviziju od 6-7 maraka na bilo koji iznos. Uzeo novac i vratio se nazad na šalter do svog dobročinitelja, koji je jedva shvatio zašto hoću da mu dam novac. Čovjek me već bio zaboravio. Razmišljao sam koliko je čudan njegov potez. I koliko su sarajevske banke imbecilne, jer u krugu kilometra i više ima samo jedan bankomat. A da ne spominjem da je kartično plaćanje u Sarajevu rijetkost koju stavljam u red istinskih čuda ravnih Isusovom hodanju po vodi. Razmišljao sam o ljudskoj dobroti i ludosti. O rasponu između nekog ko ti pomogne do onih što vole bosti ljude čakijama u sarajevskim tramvajima.
U Prijedoru smo pričali o sudbini Bosne, prošlosti, ratu, zločinima, budućnosti i ostalim “velikim temama” koje nikad neće biti dovedene do kraja. Sala u kojoj smo pričali Aleksandar Trifunović iz Banjaluke i ja bila je skoro bez praznih mjesta. Nakon razgovora posjetioci su davali svoje komentare i viđenja našeg dijaloga. Na kraju mi je aktivista i borac za ljudska prava Goran Zorić, jedan od domaćina, pomogao u prodaji moje knjige, jer sam potpisivao prodane primjerke. Događaj u okviru programa “Čitajmo i govorimo zajedno” desio se u organizaciji Agencije lokalne demokratije i Udruženja Projekt Prijedor iz Trenta.
Kada sam logoraša i borca za ljudska prava Sudbina Musića, sekretara Udruženja Prijedor 1992, pitao gdje živi, rekao je vrlo jasno: “Ja živim na istom mjestu gdje sam trebao biti ubijen.” A to mjesto se zove Čarakovo na lijevoj obali Sane, gdje je u samo nekoliko julskih dana 1992. ubijeno oko 1.700 bošnjačkih civila. Prvo hapšenje za zločin u Čarakovu desilo se 4. decembra 2012. Više od dvadeset godina samoće za preživjele žrtve.
Onda sam opet ušao u voz i krenuo prema Sarajevu. Čitao knjigu pjesama Masovne razglednice iz Bosne prijedorskog glumca i pjesnika Darka Cvijetića. Sjetio sam se starmalog zidara iz Kaknja s mutnim i debelim staklima naočala. Sjetio se da imamo voz. I da je to bitno bez obzira na hladnoću bosanskih pustopoljina po kojima su se gegale gladne sive vrane. Zemlja nastećkana minama.
Zamišljam vremensku prognozu u kojoj će krakata, guzata i sisata meteo-djevojka sa zubatim osmijehom navoditi gledaoce na samoubistvo. Magla i smog u Sarajevu su od dva brata djeca.