Živimo u eri globalnog neoliberalizma,
a svijet koji je on kreirao je čisti užas – imperijalni ratovi, vjerski
ekstremizam, strahovite socijalne razlike, siromaštvo, ekpsloatacija,
uništavanje ekosistema i dehumanizacija čovjeka – ono je što ovu eru
karakteriše. Taj sistem je, naravno, nakon propasti Jugoslavije primijenjen i u
BiH te u njemu možemo tražiti glavni uzrok bijede, nepravde, rasprodaje i
propasti našeg društva, a uporedo s tim strani centri moći u svim strukturama
društva su instalirai horde svojih odanih plaćenika koje neoliberalizam dodatno
nameću i provode. S obzirom da je neoliberalizam društveno-politički sistem
koji danas globalno živimo, i sva zla današnjeg svijeta, bilo direktno ili
indirektno, njegov su produkt, te samim tim postaje izlišno ulaziti u bilo
kakve zahtjevne intelektualne izazove objašnjavanja stvarnog značenja ili
uzročno-posljedičnih veza dešavanja u
praksi i onoga što bi neoliberalizam teoretski trebao zagovarati.
Ovakav narativ prepoznavanja i borbe
protiv neoliberalizma kao galipirajuće demonske sile koja doslovno sva zla ovog
svijeta generiše u sebe, od ratova na Bliskom istoku preko finansijske krize do
nacionalnih tenzija u BiH, domaća, slabo čitana
ljevica (što je, ruku na srce, više do bh. društva koje generalno slabo
čita, posebno sadržaje tog tipa) nemušto je preuzela od svojih intelektualnih
uzora iz razvijenog svijeta. Dokle sežu kandže neoliberalnog zločinstva nedavno
je u svojoj kolumni precizno pojasnila i poznata sarajevska marksistkinja s
Filozofskog, ustvrdivši da se: „Islamska država bori za isti cilj kao i njihovi
američki tvorci – globalno carstvo neoliberalizma“.
Zbog ovakve demonizacije samog izraza
„neoliberaliazm“ i njegove prilično proizvoljne upotrebe, i mnogi liberali
širom svijeta osjećaju potrebu ograđivati se od ovog pojma što najčešće čine
ili užim definisanjem svojih ideoloških gledišta (tipa: socio-liberali), uz
koje u pravilu idu i opravdavanja poput: „mi nismo neoliberali“, „velika je
razlika između liberalizma i neoliberalizma“, ili pak nastoje potpuno
izbjegavati sam pojam.
Stoga, u ovom tekstu imam za cilj
demistifikovati i ukratko obrazložiti
sam pojam „neoliberalizam“. Liberalizam je politička filozofija kojoj
pripadam i koju slijedim, a prefiks „neo“ (iz starogrčkog neos „novo“) bi mi
trebao sugerisati da se tu radi o nekoj novoj vrsti liberalizma. Biti bilo
kakav liberal, pa i „novi“, samo po sebi nije loše i tu u semantičkom smislu
nije ništa sporno, no jeste u onom filozofskom i političkom.
Korjeni neoliberalizma
Pojam „neoliberalizam“ prvi put je
upotrijebljen 1938. od strane njemačkog sociologa i ekonomiste Aleksandra
Rustowa, koji ga je definirao kao ekonomski sistem „slobodnog formiranja
cijena, slobodnog poduzetnišva, sistema konkurencije i snažne i neutralne
države“. To je između ostalog značilo da se ovaj novi „liberalizam“ trebao
razlikovati od starog laissez-faire modela u prvom redu po tome što bi dao veću
ulogu državi kako bi se spriječilo ponavljanje krupnih grešaka starog sistema
poput formiranja kartela i monopla i eksploatacije najugroženijih pojedinaca.
No, ne način otvorenog upravljanja i intervcencionizma države u ekonomiju, nego
postavljanjem strogih i jasnih pravila unutar kojih se odvija slobodna tržišna
utakmica koja za cilj imaju sprječavanja tržišnih anomalija
Pored toga, „neoliberali“ su
zagovarali i uspostavljanje snažne i kvalitetne socijalne mreže koja bi bila
oslonac onim najugroženijim pojedincima u društvu. Ove ideje u konačnici su
umjesto pod nazivom „neoliberalizam“, u političku i ekonomsku teoriju i praksu
ušli pod nazivima „ordoliberalizam“ ili poznatije „socijalno-tržišna
ekonomija“. Upravo na ovim ekonomskim idejama koje su bile razvijane na
Freiburškom univerzitetu, njemački kancelar Konrad Adenauer i njegov ministar
finansija Ludwig Erhard koncipirali su poslijeratnu njemačku ekonomiju koja će
tokom pedesetih postati nadaeleko slavna pod nazivom „Wirtschaftswunder“
(ekonomsko čudo).
„Neoliberalizam“ će iz naftalina biti
izvučen krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka. Nakon Drugog svjetskog rata
zapadni kapitalistički svijet građen je na ekonomskoj teoriji kejnzijanizma
koja se podudarala s mnogim socijaldemokratskim idejama. Vremenom je ovaj model
generirao preglomaznu i tromu državu, previsoke poreze, suvišne regulacije i
razbahaćene sindikate, koji su skupa kočil razvoj inovativnosti i ekonomski
rast. Bilo je neophodno da se otopi „mast“ s pretjerano nabujale države, što se
desilo u osamdesetim godinama kroz ekonomske politike koje su išle u pravcu
liberalizacije, deregulacije i privatizacije. Ove ideje su bile direktno
inspirisane učenjima ekonomista poput Miltona Friedmana ili Friedricha Hayeka,
a njihovi najprepoznatljiviji politički simboli postat će Ronald Reagan i
Margaret Thatcher. Zbog činjenice da su ove politike bile na fonu onoga što je
predstavljao onaj „stari“ laissez-faire liberalizam prije Drugog svjetskog
rata, njegovi protivnici za njih će početi koristiti naziv „neoliberalizam“.
Drugim riječima, radilo se o oživljavanju starog liberalizma. No, šta je onda u
njemu „neo“, tj. novo? Niko, bilo od teoretičara bilo od političara koji su
njihove ideje provodili u praksu sebe nije smatrao neoliberalom. Ime su im
nadjenuli protivnici njihovih ideja.
Divni trijumf (neo)liberalizma
U eri reformi u osamdesetim doći će i
do rušenja Berlinskog zida 1989. i propasti socijalizma, nakon koje će se
čitava Istočna Evropa okrenuti izgradnji liberalnih demokratija i tržišnih
ekonomija u svojim državama, a cijeli svijet će se, uz manja ili veća
odstupanja u modelima, okrenuti kapitalizmu.
I jesu li ove promjene u konačnici
bile uspješne? Prema tvrdnjama Laffer Centra, te politike su „doprinijele
najvećem rastu u američkoj historiji“. Više je bogatstva stvoreno između 1982.
i 2007. nego u prethodnih 200 godina, kada se uzme u obzir inflacija. Ako odemo
na drugi kraj svijeta vidjet ćemo da se ponor u standardu življenja koji je
nekada postojao između istoka i zapada polako zatvara. Uspon nezapadnog
svijeta, nedvojbeno, rezultat je ekonomskog rasta potaknutog napuštanjem
centralnog planiranja i integracijom mnogih nezapadnih država u svjetsku
ekonomiju. Npr., nakon ekonomske liberalizacije u Kini 1978. godine, realni
dohodak u toj zemlji porastao je trinaest puta. Kako prošlogodišnji dobitnik
Nobelove nagrade iz ekonomije i profesor, Angus Deaton, u svojoj knjizi „Veliki
bijeg“ bilježi: „Brzi rast prosječnih primanja, naročito u Kini i Indiji, i
naročito nakon 1975., učinio je mnogo da se smanji siromaštvo u svijetu. U Kini
prije svih, ali i u Indiji, bijeg stotina miliona ljudi iz tradicionalnog i
duboko ukorijenog siromaštva važi za jedan od najvećih bijegova od siromaštva
ikad“. Dakle, samo kada se pogleda napredak Kine ili Indije, zemalja koje čine
oko trećinu svjetskog stanovništva, koji je ostvaren u proteklih nekoliko
decenija, jasno je da je svijet danas nemjerljivo prosperitetnije, razvijenije
i bolje mjesto nego što je bio prije nekih tridesetak godina.
Pogledajte s druge strane i gotovo sve
države Istočne Evrope, koje su od nekadašnjeg sivila, neslobode i bijede
komunizma, danas postale uspješan dio evropske porodice demokratskih naroda i
uspostavile zdrave kapitalističke ekonomije. Pogledajte uostalom i mogućnosti
koje u današnjem svijetu ima pojedinac, da studira, radi i usavršava se gotovo
bilo gdje na planeti s čijim svakim zaseokom može komunicirati već nakon
nekoliko klikova mišem. Ova činjenica se, dakako, u prvom redu može zahvaliti
rapidnom razvoju tehnologije kojem smo svjedočili posljednih decenija, no
razmislite da li bismo njene blagodati mogli koristiti bez postojanja sistema
koji podstiče i štiti slobodno preduzetništvo i slobodnu trgovinu?
Naravno, današnji svijet nije bez
mana. On je opterećen nebrojenim užasima poput terorizma, vjerskog
fundamentalizma, građanskih nesloboda i ekstremnog siromaštva u mnogim njegovim
dijelovima. No, gledano u globalu, sve to je na daleko manjem nivou nego što je
bilo prije samo 25 godina i ako tvrdite da je svijet danas neuporedivo gori,
onda ste ili neinformisani ili zlonamjerni ili ideološki fanatik ili sve to
pomiješano.Svijet nikada nije bio El
Dorado u kojem su bilo kad u historiji vladali sloga, blagostanje i sloboda,
nego upravo suprotno, mjesto permanentnih sukoba, gladi, ratova i nepravde. Pa
kako to da baš sva zla današnjeg svijeta odjednom možemo da pripišemo toj
navodnoj zloćudnoj doktrini neoliberalizma?
Da, ja sam (neo)liberal
Ako križ „neoliberala“ trebam ponijeti
kao neko ko tvrdi da je ovaj svijet bolji od svih prethodnih i da su stvari
poput rušenja granica, slobodne globalne trgovine i slobodnog poduzetništva
dovele do većeg blagostanja i napretka za čovječanstvo, ja ću se ponosno
nazvati neoliberalom. Vi ćete s druge strane morati da mi dokažete da su te
politike generalno loše i da bi svijet bez njih danas bio bolje mjesto.
Ako kao neoliberal u BiH trebam sada
živjeti svoje snove jer je ovdje navodno nametnut neoliberalni model, onda mi morate objasniti kako je moguće da u
zemlji u kojoj svaki treći zaposleni radi u administraciji ili državnim
firmama, u kojoj je od deset kompanija s
najviše zaposlenih, osam u vlasništvu države, koja je prema indeksu lakoće
poslovanja na 131. mjestu u svijetu, i u kojoj je veći poslovni uspjeh gotovo
nemoguće ostvariti bez veza s vladajućim političkim strukturama, na sceni
neoliberalizam?
Ako sam neoliberal u onom izvornom
Rustowom pogledu kao neko ko zagovara slobodno poduzetništvo i tržišno
formiranje cijena, uz kvalitetan regulatorni okvir države i postojanje
socijalne mreže kao oslonca za najugroženije, onda ću se opet ponosno nazvati
neoliberalom, jer je takav društveno-ekonomski model vjerovatno najbliži mojim
pogledima na svijet.
A ako sam neoliberal zato što sam
pobornik male i ograničene vlasti, slobodnog tržišta, niskih poreza i
individualnih sloboda koje uključuju i pravo svakog pojedinca da najveći dio
dohotka koji je stekao u legalnoj tržišnoj razmjeni zadrži za sebe, onda ću još
jednom s ponosom reći da sam neoliberal. Samo, u ovom slučaju ćete mi morati
objasniti zašto sam nekakav novi liberal, a ne naprosto liberal, jer u ovakvim
idejama ne postoji ništa što već nisu zagovarali svi vodeći liberalni autori kroz historiju, od Adama
Smitha preko Johna Stewarta Milla do ljevici posebno omraženog ekonomiste
Miltona Friedmana?
Odgovor možda leži u činjenici da same
riječi liberalizam i liberal imaju generalno pozitivan prizvuk, a u
civiliziranom svijetu nadaleko uvažavane stvari poput univerzalnog prava glasa,
socijalnih sloboda ili slobode govora dugujemo upravo liberalizmu. Stoga,
modernoj ljevici prije svega iz taktičkih razloga nije zahvalno liberalizam
napadati u cjelini, jer su u društvenom pogledu i sami liberalni.
Neoliberalizam je zbog činjenice da se tim imenom nije kitio niko, pa je
intelektualno teže i uzvraćao, ljevici poslužio kao vrlo zahvalan demonski
simbol otvoren da u njega pohranjuju sva zla ovog svijeta, a njihove izvore u
konačnici uvijek pronalaze u onim, prvenstveno ekonomskim tekovinama
liberalizma koje preziru.
Stoga, sama riječ neoliberalizam više
je šifra koja otkriva pripadnost radikalnoj ljevici onoga ko je upotrebljava,
nego što opsiuje konkretnu političku ili ekonomsku filozofiju. I upravo zbog
toga je porazno to ograđivanje, bježanje i samopravdavanje mnogih liberala pred
manipulativnom ideološkom paljbom koja dolazi s ljevice, gdje se trebamo
osjećati krivim za zločin koji nismo počinilo, a u koji oni trpaju šta god im
je volja.
Umjesto toga, slobodno recite: „Da, ja sam neoliberal. Sad me ubijedite da
sam u krivu?“
Izvor: Liberalniforum.com