Eh, puste srpske matrice! Izlizalo se sve to, sve to izanđalo, odrtavilo, ofucalo se, ali još guzelja. Ovako to ide. Kada neki društvenopolitički (a u novije vreme i ekonomski) velmoža zglajza, u Srbiji nastaje žestoka panika među mnogobrojnim klijentima, vazalima i jakim prijateljima Zglajzavšeg. Kada bi, recimo, upravnik beogradske Proklete avlije počem pustio Miškovića da slobodno prošeta od Albanije do Kalemegdana, tvrd vam stojim da mu se niko ne bi javio, kamoli prišao.
Kakvo crno javljanje! Lokalni dilberi ubrzano brišu tragove bilo kakve veze sa palim komercijalnim anđelom, skidaju se zajedničke fotografije sa Fejsbuk naloga, stranački portparoli s indignacijom odbacuju svaku primisao da je Miško njihovim partajama davao astronomske „dobrovoljne priloge“. Sve poštenjačina do poštenjačine. Naročito neimenovani popečitelji koje je Mišković svakog meseca čašćavao sa po pedeset hiljada evra. Tako bar kaže Vučić, prozvani „Gospodar“. Koji popečitelji to ne govori. Pojma nemam zašto! Nije li sam rekao da od države niko nije jači i da povlašćenih neće biti.
Ovaj nas opširni uvod, cenjeni publikume, dovodi u središte stvari. U srce srpske korupcionaške tame. Optuženi Mišković jeste zgrnuo silne pare i to u rekordnom roku, ali čovek nije išao uokolo sa čarapom na glavi i pištoljem u ruci i otimao, nego je, da kažemo, uredno poslovao i to uglavnom sa državom. To jest sa njenim korisnicima, srpskim politikantima.
Da li je u tom slučaju pravedno (što bi rekao Koštunica) da se odgovornost za ogromnu korupciju svali na slabašna leđa domišljatog čarapana. Napregnuvši pamćenje, opsetio sam se da je Mišković svojevremeno poslovao i sa Pravednikom lično. Nisu li se neke muljave transakcije obavljale u Koštuničinom governmentalnom mutlaku? Nisu li sa Miškovićem mnogi vrlo bliski Pravednikovi saradnici bili takoreći na jebi si mater.
Kada je Pravednik u svom imbecilno-patetičnom stilu “vratio mandat narodu”, ništa se suštinski nije promenilo. I sledeća vlada bila je krajnje servilna i veoma darežljiva prema „najvećem srpsko tajkunu“. Ono jeste, Jego ex Sijatelstvo je pokušao da takjuna lepim rečima navede da se odrekne dela svog bogatstva u korist napaćenog srpskog naroda. Ali ga je tajkun ladno oduvao. Na čemu mu uopšte ne zameram, jer bih i ja tako postupio. Naravno, kada bih bio tajkun. Ali pošto nisam, imam pitanje za Vučića: hoće li se, ministre, istražiti i politička pozadina slučaja Mišković?
Tekst preuzet iz Danasa