Ima na jednoj strani vijak, a na drugoj je matica i u tome je, pitate
li naše katolike, cijeli seksualni odgoj. Prije nekoliko godina gradivo
je genijalno sažeo jedan župnik u Dalmaciji i otad se široko citira na
internetu kako je veliki Strojobravar na nebesima u svojoj beskrajnoj
mudrosti istokario vijak i maticu, a kad su dva vijka ili dvije matice,
onda, vidite, ne valja. Džaba im posao. Neoboriv je argument protiv
homoseksualnosti kako vijak prirodno i milo klizi u maticu, a dva se
vijka i dvije matice samo tupo sudaraju.
Nije li prekrasna ova slika? Sve što Hrvati trebaju znati o
seksu može se objasniti u garaži. Pitate li naše katolike, oni bi
porniće snimali u Pevecu i Bauhausu. Nije ipak jasno što od toga
najmlađi mogu razumjeti, kako tu stvar vide dvojica malih ministranata u
čipkanim haljinama, prostirući prije mise stolnjak preko oltara i
lijevajući misno vino u stakleni vrč.
“Vijak i matica, kako ne razumiješ, tata ima vijak, a mama maticu”, reče Ivica upućeno.
“I onda se oni – šta?”, zbunjen je i dalje Luka.
“Onda
oni uđu jedan u drugu, vijak u maticu, pa se vrte. Tata se vrti u smjeru
kazaljke na satu, a mama obrnuto. Ako zapne, tata uzme WD-40 da malo
podmaže vijak, a može i stegnuti mamu papagajkama.”
“A koji su broj?”
“Kakav broj?”
“Pa vijak i matica, koji su broj?”
“Šesnaest, sedamnaest, osamnaest, nije važno, mogu biti različit broj.”
“Ne razumijem, kako različit? Ako mama ima maticu broj trinaest, a tata vijak broj osamnaest, kako on uđe u nju?”
“Uh! Sad si mi dao misliti”, zbuni se Ivica.
Dvojica
se ministranata ovdje zapilje jedan u drugoga, totalno bespomoćni pred
misterijama seksa, barem do trenutka dok se župnik ne javi iz
sakristije.
“Ivice, lutko”, vikne župnik, “dođi mi pomoći, šlic mi je zapeo.”
“Evo me odmah, velečasni.”
Mnogo
toga mališani o vijcima i maticama nauče u crkvi, a ako su baš dobri
dječaci, ako marljivo uče, ne govore ružne riječi i slušaju mamu i tatu,
poneki će im župnik pokazati kako ni dva vijka nisu uvijek za baciti,
nego i tu ima, ohoho, moj pobratime, još kakvog veselja.
Dobro je
ipak da to ostane jednostavno jer mnogi naši katolici ne mogu savladati
naprednije lekcije. Ako je komplicirano, ako se ljudska seksualnost ne
može reducirati na jednostavnu mehaniku između urezanih navoja, na
funkcioniranje vijaka i matica, narodu se ugasi svjetlo u glavi, padne
im sistem, iskoči osigurač, pregori razvodna kutija. Posljednjih tjedana
gledamo kako ih sve to zbunjuje u revoluciji protiv takozvane rodne
ideologije, kakav je kaos u katoličkim mozgovima ako stvar nije prosto
binarna, ako matice i vijci nisu jasno odijeljeni, već ima matica koji
se osjećaju vijcima i obrnuto, vijaka koji se osjećaju maticama.
Katoličku aktivistkinju Željku Markić
neviđeno je uznemirilo kad je pročitala da je negdje u Kanadi muškarac
ušao u ženski zahod. Ponavlja to drhtavim i plačnim glasom gdje god
stigne, kao da je riječ o znamenu apokalipse. Svijet je došao svome
neizbježnom kraju, upravo kao što Ivan evanđelist piše: “Kad tisuću
godinu tako bude navršeno, Sotona će biti oslobođen iz svog zatvora, i
on će otići zavoditi narode koji su u četiri kraja zemlje, Gog i Magog.”
Gog
i Magog, šapće Markić prestravljeno. Velika protukršćanska sila krenula
je na nas otkako je u Kanadi jedan muškarac upao u ženski zahod, tvrdi
ona, premda se takva pojava viđala i prije, pa i ovdje. Svakodnevno
muškarci ulaze u ženske zahode, mogao bih vam o tome osobno
posvjedočiti. Kad mi je kći bila mala i još se nije znala sama skinuti i
obući, stotine sam puta s njom bio u ženskom zahodu. Strpljivo sam
čekao djevojčicu ispred kabine, brisao je, prao ruke i njoj i sebi dok
su žene ulazile i izlazile i baš nikad me nijedna od njih nije doživjela
opasnim i prosvjedovala zbog moje prisutnosti. Jer žene, katoličkim je
aktivistkinjama to možda neobično čuti, ne moraju nužno biti histerične
glupače.
Ovdje je na stvari zaista samo histerija i glupost. Ako
ste razumni i dobronamjerni i svijet vam nije binaran, ako ljudska bića
držite nešto naprednijima od vijaka i matica, muškarac u ženskom zahodu,
pa ni muškarac u ženskoj odjeći, nije razlog da se onesvijestite od
užasa. Identiteti su često komplicirani, naša seksualnost zamršena,
svakakve nas čudnovatosti uzbuđuju, bolničarke, motociklisti, redovnice i
patuljci, a nije neobično ni da se muškarac u svome tijelu osjeća
strano i tuđe, da se drži ženom i prirodnije mu je pomokriti se u
ženskoj ćenifi, kao što se i na drugoj strani nađe žena koje žele da ih
zovete Branko, Šime ili Jozo. I oni su tako ispunjeni i sretni, tako
normalni, autentični, istiniti u ženskom zahodu ili muškom imenu, da ne
žele biti ništa drugo. Ne trebaju pilule Željke Markić da ih izliječe.
Naprotiv, prije bi preporučili Željki Markić da ona napokon počne
uzimati nekakve lijekove.
Pa i ako mene pitate, žene zarobljene u
muškim tijelima i muškarci u ženskima djeluju mi zdravije od mnogih
katoličkih aktivista okupljenih u građanskim udrugama i laičkim
redovima. S transvestitom ili muškobanjastom lezbijkom bih vjerojatno
našao više tema za razgovor nego s grešnikom koji klečeći ispod raspela
sam sebe bičuje. Represivna i kruta seksualnost kakvu propisuje crkva
strašnija mi je od ijedne nastranosti. Ta pomislite samo što je bilo u
glavi onoga široko citiranog dalmatinskog župnika kad je muškarce i žene
usporedio s vijcima i maticama, kojemu je seksu najbliže kad se nešto
zašarafi i čvrsto stegne francuskim ključem. Svaka čast, ali ja mu ne
bih bio ministrant.