Jutros u 4, ispratio sam još jedan Demofest do samog kraja. Notifikacija na FB me podsjetila da je na isti datum prije 8 godina u
Banjaluci bila ta nevjerovatna noć o kojoj će se još dugo pričati, kada
sam nakon koncerta Leni Kravica, koji je svirao na Borčevom stadionu,
trčao da uhvatim prve taktove Kosheen čiji je vokal otvarao jedan od
prvih Demofestova. Rođaci, to se stvarno desilo.
Pohodio sam u životu
mnoge festivale, održavane na običnim i neobičnim mjestima, veće, sa
mnogo većim zvijezdama i golemim budžetima. Na festivalu u Hagu, recimo, u
ogromnom parku sa gomilom velikih bina bio je postavljen i ogroman
cirkuski šator, pod kojim se nalazila živopisna pijaca marihuane, a
kroz jednosmjernu ulicu unutar šatre, izlaz je vodio na plaformu koja se
svako malo dizala u visine i sa koje si se mogao dole spustiti samo
bandži džampom. Mnogi još uvijek ne znaju sta im se tada desilo …
Fenomenalni prvi Exit festivali…
Opet, atmosferu ovog našeg Demofest
festivala teško je nadmašiti. Svi ti silni mladi ljudi, muzički
početnici, spremni za svoj komad snova i radosti, bendovi
sposobni već sada da vas rasplešu do iznemoglosti. Pristojni mladi
ljudi u nepristojnim vremenima pokušavaju, udarajući po bubnjevima i
gitarama, da udare temelje nekog svog ljepšeg svijeta. Tu, na Kastelu, već devet godina, susreće se neka bolja generacija izrasla na potezu od
Triglava do Đevđelije, generacija koja bez nepotrebne jugonostalgije
udarnički konzumira jezik koji dobro razumije, ne gubeći vrijeme
raspravljajući kako se zove, kuneći se, umjesto jalovih ideologija,
isključivo u svoje stihove. Svi vole da dođu na Demofest, dajući tako
ovom starom vojnom objektu jedini potrebni smisao, smisao ljubavi.
To
su nekako iz daljine, valjda, skapirali i momci iz Mando Diao, koji su juče
imali hladno dobar razlog da ne dođu u Banjaluku, nakon što im je zbog
sranja u Minhenu otkazan let. Odlučili su, pored svega, da krenu i da se
doslovno odmah nakon što su stigli puta, a nakon proglašenja pobjednika,
te nastupa sjajnih Zaa i Bombaj Štampe, popnu na binu i prirede možda i
najbolje zatvaranje Demofesta do sada, uz Pleši sa nekim, svojim
najvećim hitom
Kakvi srećnici, tako se živi, jer više je nego jasno
da ti zbog budale mogu otkazati let, ali se ne otkazuje život zbog
budala željnih svoje i tuđe smrti. Život se živi uprkos takvima i
nadživjeće ih, a dobar dokaz tome je i banjalučka tvrđava Kastel sinoć. Projektovana za ratove, a evo vijekovima kasnije, zahvaljući
organizatorima Demofesta, bendovima, publici, njenim zidinama ne
odzvanja škripa topova i đuladi, već stihovi ljubavi, zveket prvih
poljubaca, suze radosnice, sreća i ono malo nade, zeru utopije da možemo
biti bolji, odzvanjaju stihovi, najjednostavniji mogući, svakog jula i
tako već devet godina, stihovi slični ovim od sinoć …
I'm falling in love with your favorite song
I'm gonna sing it all night long
I'm gonna dance with somebody
dance with somebody …