Jutros je mlađa kćerka koju sam vozio u školu prva primjetila da je auto izgrebano, i naravno pitala me zašto su ogrebali baš naše.
Ovo je vjerovatno jedan od najtežih momenata u mojoj karijeri koja traje više od 25 godina, da su neprestani napadi na mene prošireni i na moju porodicu.
Ovo je vjerovatno jedan od najtežih momenata u mojoj karijeri koja traje više od 25 godina, da su neprestani napadi na mene prošireni i na moju porodicu.
Tu prestaje priča o novinarstvu, tu počinje priča o sigurnosti moje porodice i našoj budućnosti, jer svoju sigurnost i mogu da rizikujem, ali moje porodice ne smijem.
Milorad Dodik je danas kilavo osudio napad na nas, da bi već u narednoj rečenici mnogo manje kilavo citirao anonimne ološe sa socijalnih mreža i rekao da postoje ozbiljne indicije da smo Nikola i ja to sebi uradili sami? Tu izjavu sam pročitao dok sam u policiji davao izjavu, dakle istraga zvanično nije ni pocela, i Milorad Dodik bi da valjda pomogne u rješavanju slučaja tako što će optužiti nas.
Zašto bi to mi radili sebi i svojim porodicama, zar sav ovaj visegodisnii pritisak nije dovoljno nesnosan?
Zamišljam sad kakav nečovjek moraš biti da izvučeš tako monstrouzan i kukavički zaključak i javno ga saopštiš bez imalo stida, i onda se sjetim da se radi o čovjeku koji je novinaru u mirkofon poručio da želi da mu stane srce, i shvatim da ma koliko se trudio, ne mogu da dobacim do takve osobenosti, da ne mogu ni da zamislim tako lošeg čovjeka.
Još jednom se zahvaljujem svima na podršci, svima koji nude pomoć i nude zaštitu, imam zbrku u glavi, osjećam se uznemireno i probaću da umirim misli i odlučim se šta i kako dalje.
Ako je država otvorila lov na nepodobne novinare, onda je minimum o kom trenutno razmišljam taj da nemam prava da pristanem da budem lovina, bar toliko.