Najmanje pet stotina godina ima da se u Bosni i Hercegovini posuđuju tuđe zdravstvene knjižice i lične karte, nitko živ više ne zna tko je ovdje kome jetrva, a tko svekrva, tko je muž, a tko otac, kojemu je begu otac pravoslavac, kojemu paši majka katolkinja, što je nama Ajša, a što Sulejman Veličanstveni, i je li on na kraju Baričin ili Ajšin: cijela je historija Bosne jedna turska sapunica.
"Mlad i sposoban" će u politici eventualno završiti ako je zaista nepopravljiv idealist, a i onda će mu se zgaditi nakon par godina. Takvih znam desetak.Tko nam onda ostaje? Ostaju nam drugoligaši bez ideje skloni korupciji, pogotovo na lokalnoj razini. Ovo je priča o jednom od njih.U srednjoj je bio solidna trojka. Nit mirišljav nit smrdljiv, sa svima a ni s kim. Niti jedan od lumena kojima su proricali spektakularne kraijere, niti jedan od "problema" kojima su proricali propast ali im ipak priznavali šarm. Već si tu vidio da je naš junak lignjoliki birokrat u nastajanju....
I tako će, za petnaestak dana, umjesto da se bavi tekućim i aktuelnim dvadeset prvim vijekom, Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine da se vrati u – dvanaesti. Kao u onim starim francuskim komedijama kad se jedna cifra na vratima hotelske sobe preokrene pa soba broj 16 odjednom postane soba broj 19, kao u Hendrixovoj pjesmi, odnosno njenoj varijaciji u izvedbi Plavog orkestra, gdje se 6 pretvara u 9, tako se i kod bh. parlamentaraca pukom permutacijom 21 pretvara u 12, pa se oni, umjesto da donose zakone i propise prikladne za dvadeset i prvi vijek, odlučuju baviti poveljom iz dvanaestog.
Filmska umjetnost je oduvijek predstavljala vrlo važan kotačić propagandne mašinerije. Primjera je mnogo, od Hitlera koji je znao povući ogroman broj vojnika i teškog naoružanja sa položaja za potrebe snimanja promotivnih filmova pa sve do Holivuda koji je svijetom pronio sliku o američkom društvu kao najnaprednijem u bilo kojem pogledu, koje uz to svima pruža jednaku šansu za uspjeh.
Prijateljica i kuma pokazale su mi fotke sa maturalne zabave svojih sinova. Dva prekrasna, visoka, mršava dečka prvi put u životu utegnuta u odijela vratila su me nekoliko desetljeća unazad. Da li je moguće da današnja djeca osjećaju isto uzbuđenje koje smo mi osjećali pred sto godina? Hotel Kvarner u Opatiji, kristalni luster, svirali su Opatijski suveniri koji, navodno, još sviraju. ??? A stariji su od mene? Tko ih diže na stejdž?
Naveče su moji mama i tata ležali u krevi krepenzi od umora. Mama je tati šapnila: 'Nemoš virovat, čoviče! Staro prdilo čuva osan iljada eura, a ćer mu je deboto gladna!' Tata je šapnijo: 'Mučimo se ka beštije za preživit od prvog do prvog, a stari kenjac se kupa u devizama! I plus ne zna di su mu!' Mama je šapnila: 'Sve živo smo prekopali, jebate, i ništa! A sutra popodne nam ide trajekt za nazad!' Tata je šapnijo: 'A i da nađemo đenge, jel misliš da bi ti stari škrtac išta da?' Mama je šutila. Tata je šapnijo: 'Da bi ti kurac! Bolje bi bilo prestat tražit! Tek ako nađemo lovušu nećemo od nje ništa vidit!'
Takozvano jedinstvo EU počinje da puca po šavovima i imamo priliku da vidimo šta je od njega ostalo: nametanje interesa bogate manjine siromašnoj većini. U većini slučajeva ovi interesi su u skladu sa interesima samo jedne nacije, što se u istoriji nije pokazalo kao dobro rešenje. Nije samo besmisleno zahtevati od Grka i Italijana da žive kao Nemci; čak i kada bi tako nešto bilo moguće, to bi dovelo do destrukcije njihovog kulturnog nasleđa.
Nacionalni ideolozi forsiraju različita imena kako bi sugerirali da se radi o različitim jezicima. S tim ciljem izlaze i gramatike s jednodijelnom oznakom jezika: Gramatika bosanskoga jezika, Gramatika hrvatskoga jezika, Gramatika crnogorskog jezika, Gramatika srpskoga jezika, što bi trebalo značiti da je riječ o različitim jezicima. Međutim, da bi se radilo o različitim jezicima potrebno je mnogo više od različitog imenovanja jezika. Jer ako je sadržaj spomenutih knjiga najvećim dijelom podudaran kao što i jest, onda u lingvistici ne pomažu različiti nazivi.
S
Nekako razumijem kad stranci na uzaludnom poslu uspostave “funkcionalne države” s urođenim dejtonskim manama, o lokalnim sagovornicima na tom poslu govore kao o “liderima”. Ako ništa drugo, tako bar održavaju minimum samopoštovanja pošto stvaraju privid kako, eto, rade s legitimnim predstavnicima tri bosanskohercegovačka “konstitutivna naroda” a imaju i odstupnicu da, kad stvari nikako da krenu, uvijek mogu reći: To je njihov posao, izabrani su da ga rade. Stvar je, ipak, malo komplikovanija nego što ova formula domaćeg “vlasništva” nad bosanskim bezizlazom sugeriše.