Kakva, pobogu, politika, to je povratak u kameno doba hrvatskog nacionalizma, pad u nižu civilizacijsku ligu, kojoj je Mamić autentična maskota, ali daleko od toga da bi bio jedini krivac. Među glavnima su svakako mediji, bez kojih gazda Dinama i hrvatskog nogometa nikada ne bi postao tobože istaknuta javna ličnost, ali, eto, malo nezgodne naravi.
Nekad skup i ekskluzivan dućan s doživotnim robijama za VIP-klijentelu pregazilo je vrijeme, i točno dvadeset godina nakon pompoznog otvaranja pretvorio se u jeftini kineski dućan što pred zatvaranje rasprodaje svu robu sa zaliha. A Theodor Meron, poput predsjednika nekog balkanskog općinskog suda iz devedesetih, svake večeri trči u američku ambasadu obavijestiti gazdu o prometu u dućanu. Samo još, eto, da završi lakrdija sa Šešeljem, pa da zbrzaju nekako Karadžića i Mladića, i glasoviti će Tribunal zatvoriti vrata.
Čemu bi se tim nesnosnim svrabom bavila pravda, i čemu zakoni, i čemu vlast, i čemu sud? Ne češu se ni građani. Oni po običaju šute.A kad odvedu i Bošnjake, i Srbe, i Hrvate, i prostitutke, i homoseksualce, i kršćane, i muslimane, i jevreje, i ateiste, i agnostike, i komuniste, i socijaldemokrate, i poštene, i čestite, i vrijedne, onda će i ove što su ostali i šutili nešto dobro zasvrbiti. Samo što neće ostati niko da ih počeše.
Ko su oni – pollitičari? Zanemarite li na trenutak sasvim opravdano prosipanje žuči po glavnim krivcima što ste niko, ovdašnje političare možete posmatrati i iz drugog ugla. Kao neke stare poznanike, možda školske prijatelje, koje ste zadnji put vidjeli kada ste posljednji put čuli školsko zvono od kojeg vas i danas podilazi jeza.
Nikad se čovjek ne bori tako strastveno i tako očajnički kao kad mu se pokušava oduzeti jedino što mu je preostalo. To je borba za sebe same, za suštinu ljudskosti. Otud strast i ogorčenost koje cinici, oni što se lože na apstraktne proteste iz apstraktnih razloga, oni što su svoju ljudskost, ako su je nekad i imali, negdje usput zaboravili, ne mogu i neće da razumiju. Pa makar gnjev i ne mogao vratiti posječeno drveće, taj gnjev stvara energiju koja je politička u izvornom značenju te riječi, energiju koja reintegriše polis, grad, zajednicu. Kao u varijaciji na staru poslovicu, kad više nema drveća, lakše se vidi šuma problema.
O problematici preostalih Srba na Kosovu oni repuju strastvenim, ogorčenim jezikom dostojnim starozavetnih proroka: „pazite na ovom polju koplja su se lomila, pravoslavlje u Srba vera nesalomiva, jer to je zemlja hranila, to je majka rodila, to je snaga branila, to je vera vodila“. Ili: „na drevnoj zemlji uzurpatori, tuđa ruka nam red zavodi…“
Vajna opozicija šepuri se po regionu bivajući kanda hrabra, domišljata i kritična po talk-show programima susjednih zemalja kad već to isto ne može u Republici Srpskoj...
Francuzi i Englezi, i uopće ti, kako se zovu, nehrvati – opće je poznata ta stvar – imaju „zube spremne na klanje“, „oči iz kojih šiklja krv“ i „krvna zrnca s one strane koja mrzi sve hrvatsko“, oni su „uvreda za hrvatski mozak“. Ukratko, „znači da su gosti“. Nije to, shvatili ste, govor mržnje, već tradicionalni hrvatski govor dobrodošlice.Uopće, za jedan poslovično domaćinski i gostoljubiv narod jezik nam je neuobičajeno bogat poslovicama i batudama na račun gostiju i stranaca.Blago njima - kaže se na našem jeziku u prilikama poput te – oni mogu kući kad požele.