Ubiše se, eto, u Širokom Brijegu od brige za posmrtne ostatke antifašista. Nije im bilo teško dovesti pikamere, dizalice i kamione, da pažljivo u dijelovima uklone golemi kamen što su ga komunisti, sjeme im se zatrlo, stavili baš na mjesto gdje su pokopani partizani. Pa da ih pokopaju na groblju, gdje je mrtvima i mjesto. Ili, kako se to na kraju priopćenja kaže na divnom hrvatskom: "Današnjim danom konačno će i ove kosti naći trajni smiraj na prikladnom mjestu."
Bosanac je, kažem, geografska i mentalitetska kategorija; Hrvat je etnička. Niko im nije rekao da su Bošnjaci ili Muslimani, pa da ga ispravljaju. Bosanac je vazda bio Bosanac (Bosančero, kako smo im tepali), a tek posle smo ih pitali koje su pasmine - ako smo ih uopšte pitali, a najčešće nismo.
Krađe, lopovluci, zločini, korupcija, zastrašivanja rušenjem bespravne gradnje. Da bi netko riječ rekao. Iz dana u dan u Dnevniku nam se ukazuje ministrica koja zna kako u Hrvatskoj treba srušiti nekoliko desetaka tisuća nečega: kućeraka, “čak i kuća u kojima žive socijalni slučajevi”, balkona, nadstrešnica… Osim ako se nešto od toga ne legalizira a legalizirati se nešto od toga može ako platiš. Arhitekte, geodete i Državu.
“Pa ja sam u Titino doba za dan zarađivao po 2.000 maraka, što sad u sezoni ne mogu ni za 15 dana. Drastična je razlika”. U ove dvije rečenice, kolokvijalno-narodski intonirane, gdje se govori o Titinom (a ne Titovom) dobu, gdje se iz tog pravopisno nepravilnog oblika prisvojnog pridjeva, poetskije i tačnije iščitava nostalgija i nježnost nego iz ne-znam-kakvog visokoparnog traktata, te iz “nadrealističke” (u ključu “Top liste”) fraze o drastičnoj razlici između tog i ovog vremena, sabijen je najsavršeniji mogući odgovor na pitanje o Titovom mjestu u bosanskohercegovačkoj istoriji, svim dežurnim dušebrižnicima uprkos.
Kada je voditeljka saopštila da je pobjednik ovogodišnjeg regionalnog serijala VIP Veliki Brat Žarko Stojanović, svršeni student molekularne biologije iz Pariza, srpska horizontala i vertikala su se sjedinile u jednu i konačno zatamnile ionako maglovit horizont svakom srpskom nacionalisti. Šok i nevjerica. Tuga. Tiha molitva i blagi očaj. A Đurđevo je.
Zato se Crkva svojim ustavom najprije definirala kao istospolna zajednica, da bi sljedećih hiljadu godina učila “civile“ kako je obitelj temelj društva, a brak životna zajednica muškarca i žene. Po strogom kanonu biologije, jedino naime takva zajednica jamči potomstvo. Dočim, ako komunistička vlast redefinira taj koncept i dopusti da se muškarci udaju, a žene žene, ne samo da se ništa dobroga iz toga neće izroditi već se neće izroditi uopće ništa.
Ništa herojsko nije ostalo za njima sem da su poginuli na frontu pogođeni metkom, razneseni granatom ili pak probodeni bajonetom, a mnogi su umrli od različitih bolesti ili od posledica ranjavanja. Nakon Prvog svetskog rata razvila se svest o besmislenosti ratovanja o kojoj svedoči „izgubljena“ generacija između dva rata; pisci kao što su Remark, Hemingvej, Hašek pisali su o strahotama rata i opisivali sudbine običnih, „malih“ ljudi koji su se borili da prežive.Slava i hvala svim „švejkovima“ koji su ukazali na to da je rat velika svinjarija. Slava i hvala mlakim junacima!
Šta je bilo, agenti SIPA-e prisluškivali predsjednika Federacije na poslu, a znate i sami kako je to stresan posao, napadaju Budimira sa svih strana, pa gospodin predsjednik poželio malo, je li, opuštanja. I šta će, nazvao telefonom onaj, kako se zove, salon za masažu, da pita za cijene. Neki mu jalijaš s druge strane rekao da je taman slobodna neka Lidija, kod nje je oralno opuštanje toliko i toliko, analno toliko i toliko, normalno toliko i toliko, ali predsjednika to ne zanima, on je, veli, čestit katolik i samo bi malo tu Lidiju da pomiluje, pa pita koliko bi to koštalo.
Dokle, jebote? Ako već ova vlada želi djeci reći istinu o tragediji koja je razorila Hrvatsku neka djecu jednom godišnje odvede u bilo koju banku koja posluje u Hrvatskoj. Djeci ne bi trebala dva dana da shvate tko to već godinama u Hrvatskoj nosi šubaru i kokardu na glavi.