Pa kada je iscijeđena korupcijom i birokracijom ta golema državna sisa malo presahla i sad već visi poput osušene dojke stare babe, sindikalno smo užasno nervozni. Ne zato što je s nje otpalo 400 tisuća rudarskih usta, nego zato jer u ovom našem 'radikalnom neoliberalizmu' daje 3 posto manje mlijeka.Pišem ovo samo zato jer sam i ja na toj državnoj sisi. Pa će mi po prvi puta doista biti neugodno prošetat Maksimirom pred svima onima koji nisu. Praznik rada i onaj kazan s grahom makar jednom bi doista trebali pripadati samo radnicima u privatnom sektoru i onima koji su to nekad bili.
Bez vizije i istinskog opredjeljenja da ovome gradu i svim njegovim stanovnicima bude bolje pa time i čitavoj BiH, poslijeratnu obnovu grada uglavnom je pratila ogromna doza nesnalaženja i haotičnog rasta u čijoj pozadini je ne tako rijetko bio skorojevićki diletantizam, moguće čak i odsustvo dobrih namjera. Pri tome za upravljačke struikture grada, kao da uopće nisu bila važna mišljenja struke i nauke, a pogotovo ne primjena međunardnih standarda u strateškim poslovima planiranja upravljanja urbanim razvojem bh. prijestonice.
Vezanih ruku zbog glomaznog nastavničkog programa koji treba zgurati u 45 minuta ili dva polugodišta, a koji su po svemu sudeći pisali oni što nikad nisu uzeli dnevnik u ruke ili spremali dijete u škole, sa životnim iskustvom što može stati u kraću pismenu vježbu, mlade učiteljice se dovijaju da djeci prenesu znanje s kojim ni same nisu načisto.
Definiranje pravog Hrvata prilično je zajeban posao, pa oko definicije još nemamo nacionalni konsenzus, zbog čega je svakom haharu dozvoljeno ispaljivati svoju, pa tako i potpisniku ovog teksta.
Kačavenda, onaj naš građanin Vasilije K., sasvim je novi tip anti-heroja, strahovit proizvod zapadnog Balkana s kraja dvadesetog i početka dvadeset prvog veka – ekstremno egoistični sociopata koji je predugo živeo jednu od najvećih laži koje su ikada ikome pošle za rukom, dekadentan do bola i zao do srži. A opšte je poznata činjenica, na žalost, da se danas podlaci takvog kalibra kreću po samim vrhovima Srpske pravoslavne crkve da Kačavenda, ma kako impresivno njegovo zlo da bilo, u toj ekipi nikako nije jedini. Možda ni najgori.
Da sam ja netko rekla bih svojim najmilijima, spalite me u tišini. Zabranite lokalnim novinama da objavljujući čitulje na meni mrtvoj zarađuju. Ne dajte da mi na grobu sere bilo tko uvjeren da sam ja u urni zato jer sam to zaslužila a on ili ona u urnu neće nikad, trajlalalala. Svakome kome padne na pamet da me javno spomene u bilo kom dirljivom kontekstu recite da sam mu za života poručila neka se jebe. Neka se jebe!
Definiranje pravog Hrvata prilično je zajeban posao, pa oko definicije još nemamo nacionalni konsenzus, zbog čega je svakom haharu dozvoljeno ispaljivati svoju, pa tako i potpisniku ovog teksta.
Njemu je stalno trebala neka grupa ljudi s kojom bi on popravljao ovaj naopaki svijet. Trebala mu je redakcija, ustrojena kao omladinska radna brigada, trebala mu je partija, čiji će se članovi boriti za jednakost, pravdu i poštenje, i za one najslabije, nesretne i obespravljene. A stalno mu se događalo da u brigadi i u redakciji on bude jedini vjernik. Ljudi lako zamrze one koji istinski vjeruju. I svojom im mržnjom nasjednu na srce. Ni od čega srce tako ne stradava kao od mržnje. Ako ne od vlastite, onda od tuđe.