Krađe, lopovluci, zločini, korupcija, zastrašivanja rušenjem bespravne gradnje. Da bi netko riječ rekao. Iz dana u dan u Dnevniku nam se ukazuje ministrica koja zna kako u Hrvatskoj treba srušiti nekoliko desetaka tisuća nečega: kućeraka, “čak i kuća u kojima žive socijalni slučajevi”, balkona, nadstrešnica… Osim ako se nešto od toga ne legalizira a legalizirati se nešto od toga može ako platiš. Arhitekte, geodete i Državu.
“Pa ja sam u Titino doba za dan zarađivao po 2.000 maraka, što sad u sezoni ne mogu ni za 15 dana. Drastična je razlika”. U ove dvije rečenice, kolokvijalno-narodski intonirane, gdje se govori o Titinom (a ne Titovom) dobu, gdje se iz tog pravopisno nepravilnog oblika prisvojnog pridjeva, poetskije i tačnije iščitava nostalgija i nježnost nego iz ne-znam-kakvog visokoparnog traktata, te iz “nadrealističke” (u ključu “Top liste”) fraze o drastičnoj razlici između tog i ovog vremena, sabijen je najsavršeniji mogući odgovor na pitanje o Titovom mjestu u bosanskohercegovačkoj istoriji, svim dežurnim dušebrižnicima uprkos.
Kada je voditeljka saopštila da je pobjednik ovogodišnjeg regionalnog serijala VIP Veliki Brat Žarko Stojanović, svršeni student molekularne biologije iz Pariza, srpska horizontala i vertikala su se sjedinile u jednu i konačno zatamnile ionako maglovit horizont svakom srpskom nacionalisti. Šok i nevjerica. Tuga. Tiha molitva i blagi očaj. A Đurđevo je.
Zato se Crkva svojim ustavom najprije definirala kao istospolna zajednica, da bi sljedećih hiljadu godina učila “civile“ kako je obitelj temelj društva, a brak životna zajednica muškarca i žene. Po strogom kanonu biologije, jedino naime takva zajednica jamči potomstvo. Dočim, ako komunistička vlast redefinira taj koncept i dopusti da se muškarci udaju, a žene žene, ne samo da se ništa dobroga iz toga neće izroditi već se neće izroditi uopće ništa.
Ništa herojsko nije ostalo za njima sem da su poginuli na frontu pogođeni metkom, razneseni granatom ili pak probodeni bajonetom, a mnogi su umrli od različitih bolesti ili od posledica ranjavanja. Nakon Prvog svetskog rata razvila se svest o besmislenosti ratovanja o kojoj svedoči „izgubljena“ generacija između dva rata; pisci kao što su Remark, Hemingvej, Hašek pisali su o strahotama rata i opisivali sudbine običnih, „malih“ ljudi koji su se borili da prežive.Slava i hvala svim „švejkovima“ koji su ukazali na to da je rat velika svinjarija. Slava i hvala mlakim junacima!
Dokle, jebote? Ako već ova vlada želi djeci reći istinu o tragediji koja je razorila Hrvatsku neka djecu jednom godišnje odvede u bilo koju banku koja posluje u Hrvatskoj. Djeci ne bi trebala dva dana da shvate tko to već godinama u Hrvatskoj nosi šubaru i kokardu na glavi.
Ta gospoda ne samo da nemaju plan kako vratiti Kosovo, njima je ovakvo – ni tamo ni ovamo – Kosovo pravi kec na desetku. U ambijentu sveopšte sluđenosti, kosovobraniteljska priča još uvek donosi znatan politički i finansijski kapital. U tom smislu, rečenoj gospodi treba se obratiti ovako: OK! Svi ćemo vas podržati u patriotskim naporima za reintegraciju Kosova, ali pokažite nam plan. Molim? Nemate ga trenutno? Radite na njemu. Marš, more, u 3LPM.
Uskrs je bio. Juče i danas premijer Dačić je u Austriji, gde bi trebalo da je posetio spomen-područje zloglasnog konclagera Mauthauzen. To je za svaku pohvalu, pogotovo u poređenju sa prethodnom vlašću koja nije našla za shodno da se ukaže u Aušvicu na dan oslobođenja tog stratišta, ali ni na dan pobede u Moskvi, kad se slavila lepa okrugla godišnjica. Oslobođenja Beograda setili su se tek kad su se Rusi namrštili na ovdašnje priče da je to bila „okupacija“, a ne oslobođenje. Stide li se? Teško.
„Nešto je trulo u državi Danskoj“. Rekavši ovo, Šekspir je u svom čuvenom Hamletu vješto izbjegao da otvoreno kritikuje sukcesivno smjenjivanje loše vladavine Henrija, Meri, Edvarda i Elizabet, i da kaže ono što je zaista mislio „Nešto je trulo u državi Engleskoj“.