Elem, na satu povijesti digla učiteljica malog Ivicu. "Ivice", veli, "reci nam tko su bili partizani?" "Antifašistička narodnooslobodilačka vojska u Drugom svjetskom ratu", odgovorio Ivica kao iz bestrzajnog topa. "Vrlo dobro", pohvalila ga učiteljica, "a znaš li tko su bili četnici?" "Znam", namjestio Ivica samouvjereni smiješak, "pripadnici poražene jugoslavenske kraljevske vojske, domaći izdajnici i suradnici okupatora." "Bravo", lijepo se obradovala učiteljica, "a ustaše?" "To je lako: djed, djedov brat, stric Grgo...", spremno će Ivica, "...i oba ujaka."
Zanimljiva se stvar dogodila kad se Gotovina, oslobođen svih optužbi, prošle godine vratio u domovinu i sve nas silno zatekao porukama o završetku rata, o miru i toleranciji između Hrvata i Srba. Zinuli smo od zaprepaštenja, ispratili smo ga u Haag kao nesmiljenog ratnika vičnog hladnom i vatrenom oružju, a on se nekoliko godina kasnije vratio se kao John Lennon, mekećući “give peace a chance”.
Trebalo bi ovih dana djecu iz svih vrtića dovesti na šine sarajevske tramvajske pruge i pokazati im na njima hrđu. Ispričati im da je ona kćerka nebrige i cvijet zapuštenosti.Ujedno bi možda trebalo iskoristiti priliku pa, iako neće ništa razumjeti, reći da hrđa može napasti i ljude. I ispričati bajku o Šindareli.
Da je, eto, Ivo J. student ekonomije na osiječkom sveučilištu, da je onaj jadnik što je novac dao prostitutki, a ne makrou - ili, još bolje, da je sitni neki diler što je ukradeni pištolj dao Ipsilonu, i “nije mogao kontrolirati gdje će to oružje dalje završiti”, hoće li dakle Ipsilon njime pucati u konzerve ili ga dati bratu Iksu da Ivi ubije punicu - istražni sudac bi samo prijekorno pogledao u njegova advokata, a ovaj bi nemoćno slegnuo ramenima, kao da kaže - “jebiga, hajde ti brani budalu”.
Besmisleno je potpuno nabrajati sve šta je Lucić uradio, za šta se cijelog života zalagao, citirati njegove tekstove. Ko zna – već zna, ko još ne zna – nikad neće znati; kome je jasno – jasno je, kome nije – nikad mu i neće biti jasno.
Otpor višejezičnosti, a time i etničkom i svakom drugom pluralizmu, nije samo nasrtaj na temeljne demokratske vrednote nego napose glupost koja u mogućnosti da se jedna te ista riječ ili misao izgovori ili napiše na različite načine ne prepoznaje jednu od najljepših dragocjenosti u posjedu ljudskog roda.
Ne bi bilo pogrešno reći da su unutarnji problemi minimalne parlamentarne demokratije otvorili prostor za postupke i mehanizme čiji upravnici misle da je i ta minimalna demokratija previše. Za svakoga ko o demokratiji razmišlja pre svega u okviru svakodnevnog nerviranja, pitanje je da li se uopšte vredi zalagati i boriti za takvu demokratiju sredstvima koje ona zahteva, dakle u okviru stranaka.
Baš sam ja hrabra ženska. U najtežim trenucima za Hrvatsku otkako imamo Hrvatsku tri sam dana šetala neprijateljskim gradom a ćirilica me mrko gledala na svakom uglu. Kakvu sam samo sreću imala. Ni jednom me nije zgrabila za hrvatski vrat.
...šta god da se desi narednih dana, čak i ako DPS uz pomoć sile pokuša da nametne Vujanovića kao novog predsjednika, niko ga u domaćoj a posebno inostranoj javnosti neće uzimati za ozbiljno