Uprkos tome, kritičko preispitivanje spoljne politike nema alternativu. Ukoliko think-tankovi nastave da određuju zapadnu spoljnu politika, neće doći do promene kursa, već verovatno do novih ratova na Bliskom istoku, što će, kao što smo već imali prilike da se uverimo, izazvati novi talas antizapadnog raspoloženja. Ne bi trebalo da pogoršavamo odnose sa Rusijom i Kinom, kao ni sa Latinskom Amerikom, koja bi svoj indentitet mogla da definiše u daljem udaljavanju od zapada. U suprotnom, mogli bismo da stvorimo svet u kome su zemlje zapada u stalnom konfliktu sa velikim delovima južne i istočne hemisfere. Najkasnije tada, katastrofa zapadne spoljne politike izaći će na videlo, ali tada nijedan spin doktor neće moći da joj pomogne.
Pred vama su delovi prvog poglavlja poslednje knjige Ronalda Dworkina: Religija bez boga, koju će ove godine izdati Harvard University Press. Neposredno pre svoje smrti 14. februara, autor je poslao njen rukopis redakciji The New York Review of Books.
Nismo eto, saznali identitete desetorice napadača na manastirsku četničad, kao što nismo čitali, recimo, Facebook-profile onih desetak ili dvadeset hiljada ljudi što su koji dan kasnije na maksimirskom stadionu oteklih vratnih arterija urlali “Ubij Srbina“: za razliku od otkrića da su mladi Srbi budale, otkriće kako su budale i mladi Hrvati, ne bi valjda bilo dovoljno nevjerojatno i senzacionalno.
Male štediše ne mogu da ne izgube, čak i ako se ne posegne za njihovim novcem u kiparskim, njihovim bankama. Što se ruskih, srpskih i drugih vlasnika velikih kiparskih računa tiče, sve će zavisiti od toga da li su sa ovim rizikom računali i na koji su se način osigurali. Ako nisu, šišanje im ne gine.
Korupcija je svima toliko očita, da možda više i ne misle toliko na javno ispostavljene tajkune, koji se koprcaju kao ribe na suvom na sudovima i otklanjaju kamere i novinare sa samo njima razumljivom nadutošću, već na ono što im je neposredno pred očima: najgore iz školskog odeljenja, siledžije sa ulice, devojčure iz komšijskog bara, pijane motocikliste i slične, koji veselo uleću u državne službe
Ubijte se ako ovih dana ne živite u Splitu. Tamo hrvatski pisci i poneka pisačica, i ja sam bila među njima, pričaju priče a stotine veselih ljudi ih sluša. Ne traži se karta više jer je ulaz besplatan, ali je veliki problem naći stolicu više.
Sve dvorane i sve sale gdje pisci nastupaju pune su ljudi dobre volje. Ne osjećaš oko sebe ni režanje ni mržnju ni kuknjavu ni bijes. Čovjeku to teško pada. Kako reagirati kad ti priđe čovjek da bi ti stisnuo ruku a ti znaš da u Hrvatskoj ljudi prilaze ljudima samo da bi pljunuli jedni druge ili se uhvatili za krivomisleće vratove...
Žarko Puhovski nam je ponudio nešto nezamenljivo: britki kritički uvid u nešto što je naizgled nemoguće kritikovati. Kritičku oštricu je uputio modi Occupy protesta.
Zalaganje za konsenzus nije ništa drugo nego težnja da se očuva postojeće stanje i vlasnički, fiskalni i administrativni nadzor koji politička elita ima nad privredom iz čega crpi svoju političku moć. Nesrazmjerno visoki javni troškovi koje privreda više ne može podnijeti samo su matematički izraz nesrazmjerne političke moći političke elite i njenog straha od tržišnog i, uopće, društvenog spontaniteta