Sljedećih dvadeset godina možeš tako etničkoj budali polako i strpljivo objašnjavati da je fetva za Predraga Lucića zapravo svjedočenje u obranu Darija Kordića i hrvatskih nacionalšovena, čiji mračni i uski umovi iste stihove isto tumače kao zajebavanje s nacionalnim svetinjama, možeš mu sad - i možeš to razmjerno lako - objasniti da je hajka na Lucića na taj način sama po sebi ruganje žrtvama ahmićkog pokolja, da jednostavno, zaboga, zbroji dva i dva pa će mu se samo kazati, ali njihov odgovor uvijek će biti takav da će preostati reći samo: "Na kurcu te nosam!"
Zašto imamo naselja sa kućama jedna na drugoj, uskim ulicama, bez pločnika i trotoara? Zašto se se svaki put kada se uvodi plin, kablovska TV ili nešto slično ulica iznova u potpunosti izrovi i iskopa po sredini?
Mi lažemo. Lažemo cijelo vrijeme, stalno, sistemski. Lažemo iz užitka, lažemo iz samilosti, lažemo da se izvučemo iz obaveza i lažemo da pridobijemo nekog.
Jučer se na mene pucalo iz svih topova i preklinjalo da “ne iznevjerim svoje čitatelje”, “mnogo njih će doći”, “imate li neku ideju što ćemo im reći kao opravdanje”. Ni u jednom trenutku mom Izdavači nije palo na kraj pameti da mi plati dug. Znam da nikoga u Hrvatskoj ne zanima status pisca. Pisci su ljudi koji se bave poslom za dušu, sam čin pisanja po mišljenju većine trebao bi im biti plaća. Kad im se objavi knjiga morali bi od sreće nogama lupati po guzici. Ne slažem se s tim jer svaki pisac potpiše nekakav ugovor, njegov posao ne razlikuje se od posla kuhara u nekom hotelu ili radnice u tvornici košulja.
Jasno je da današnji mediji prevazilaze okvire uobičajenog diskursa i zalaze u područje uobličavanja ljudske kulture. Stalno svetlucanje ekrana, moderna uspavanka, zaslužno je za trijumf simulacije i zabave bez kraja, uz mnoštvo slogana, logoreičnih ćeretanja ni o čemu, uz stalni blagoslov našeg sponzora.
Tri dana prije no što će brojni dvojni državljani Republike Bosne i Hercegovine pohrliti na birališta kako bi izvršili svoju građansku dužnost glasanja za predsjednika Republike Hrvatske, iz zapadnoga Mostara je odaslan - citiram - dramatičan odgovor hrvatskoga političkog vodstva na proces dekonstituiranja Hrvata u BiH.
Politička korektnost bila je svetinja. U mizernom parku, klupa sa posvetom studentkinji koja je umrla mlada, i čiji su roditelji platili za klupu: bilo je čak i pojedinačnih polica u biblioteci koje su bile posveta nekog studenta ili roditelja. Jedan od studenata, u džemperu čija su se oba rukava vidljivo parala me je pozvao na predstavu u univerzitetskom pozorištu. U savršeno opremljenom pozorištu, opet izgrađenom pre Tečer, igrali su Šeridana tako da mi je dah zastajao – mogli su odmah doći na BITEF. Cena ulaznica bila je smešna.
Jedva se u obilju života kojim vrvi država Bosna i Hercegovina može zamijetiti pribran i razuman životni oblik. U vicevima, glupi su Bosanci. U stvarnosti, besprimjerna, ajnštajnovski neograničena ludost krasi i Bosance, i Hercegovce, i Srbe, i Hrvate, i Bošnjake, i judeo-kršćane, i muslimane, i ateiste, i agnostike, i obrazovane i neobrazovane, i obrezane i neobrezane, i konstitutivne i ostale, i profesionalce i amatere, i umjetnike i naučnike, i vjernike i nevjernike.
Četrdeset godina je prošlo otkad je Salvador Aljende poginuo u palati La Mineda u Santijagu, pokušavajući da se odbrani kalašnjikovim koji mu je poklonio Fidel Kastro. U ovom članku iz New Statesmana objavljenom u martu 1974, nobelovac Gabrijel Garsija Markes analizira Aljendeov rad u Čileu, poslove njegovih suparnika sa Sjedinjenim državama i uspon njegovog naslednika – generala Avgusta Pinočea.