Lepo mi dođe da odem na celodnevno sunčanje, na neku livadu punu lajmskih krpelja, po kojoj pasu lude krave, da otpevam neku dodolu i prizovem neku kiselu kišu praćenu hemijskim tragovima oblaka, da sačekam nilske komarce nebranjena, da prestanem više da mislim o svim tim stvarima. Jednom će nešto morati da me dokusuri. Da l' će to da bude klonirana aždaja ili dosadni komarac, to će ionako da bude stvar interpretacije književnih istoričara. A meni izađe na isto.
Nisam odrastao uz velike privilegije, niti sam odrastao željan nečega. Bio sam dijete iz srednje klase, a to je u poređenju sa ostatkom svijeta bilo veliko bogatstvo.
Pod jedan, ukinuti patriotizam. Kao prvo, domovina je apstraktna kategorija, a pošto smo sigurni da, negdje duboko u sebi, ne volite minimalističko, kubističko, linearno i svako drugo apstraktno slikarstvo, šta se onda koji klinac razbacujete s tom ljubavi prema apstrakciji zvanoj domovina, otadžbina, država, teritorija, nacija? Mi te pizdarije ne znamo voljeti bez kataklizmičkih kontraindikacija po okolinu i društveno-političke prilike. Ljubav prema sopstvenoj otadžbini automatski podrazumijeva ekstremnu neljubav prema svim tuđim domovinama.
Stari je umro prije 33 godine. Većina je tada plakala. Najviše oni koji Staroga nikad nisu vidjeli, a kamoli riječ s njim prozborili. Što je bilo vrlo neuobičajeno, s obzirom da je imao 88 godina i narod je trebao pokazivati sreću i veselje što je i toliko poživio. Bilo bi zanimljivo znanstveno analizirati historijsku istinu – zašto su ljudi plakali za 88-godišnjim starcem. Možda bi odgovor na to pitanje razjasnio tko smo, kakvi smo i zašto smo takvi.
Savjeti su vrlo jasni. Svoje dijete morate voljeti beskrajno i bezuvjetno. Osluškivati njegove potrebe. Ako ih ne čujete krenite ih pogađati sistemom pokušaja i pogrešaka. Cipele naručite preko interneta iz Londona, neka crknu od zavisti klinci u vrtiću kad vašu princezu ugledaju u tenisicama optočenim poludragim kamenjem.
Nema tko drugi biti, razmišljao sam gledajući plakate koji su uzbunili Sisak i Hrvatsku. A plakati, valja priznati, ubojito sugestivni, efektni, jasni, precizni i duhoviti: s lijeve strane crna i prljava ruka na žuljevitom dlanu drži petokraku zvijezdu sa srpom i čekićem, dok s desna bijela i čista ruka na njegovanom dlanu drži plastično raspelo. Jebemti, pomislih, tko god da se sjetio, sjajno se sjetio!
Pa kada je iscijeđena korupcijom i birokracijom ta golema državna sisa malo presahla i sad već visi poput osušene dojke stare babe, sindikalno smo užasno nervozni. Ne zato što je s nje otpalo 400 tisuća rudarskih usta, nego zato jer u ovom našem 'radikalnom neoliberalizmu' daje 3 posto manje mlijeka.Pišem ovo samo zato jer sam i ja na toj državnoj sisi. Pa će mi po prvi puta doista biti neugodno prošetat Maksimirom pred svima onima koji nisu. Praznik rada i onaj kazan s grahom makar jednom bi doista trebali pripadati samo radnicima u privatnom sektoru i onima koji su to nekad bili.