Pobogu, van sebe, kroz suze, pišem ove redove! ZAR JE DETE ROBA KOJU TREBA PROŠVERCOVATI PREKO GRANICE! Zar je tolika otuđenost i nepoverenje opselo ljudske duše da ne shvataju da jedan NOVI ŽIVOT MORA BITI SPAŠEN!' (...) Ne znam čija je ovo sramota. Ne želim da ulazim u to. Znam čija je bol i patnja! Ne znam ko nije uplatio novac koji je trebao, ne znam ko je kriv. Ne znam ni kada će političari, graničari, ko god, da shvate da ljudski život ne poznaje procedure! Ne znam ni kada će nastupiti humanost među ljudima!Berina počivaj u miru, anđele…
Građanke Hrvatske nikad nisu digle glas prosvjeda. One misle, u njih ne ubrajam sebe i nekoliko meni sličnih, da je naš ropski status nešto što se podrazumijeva. Moramo biti sretne ako nas partner samo tresne a ne i ubije jer nismo vrijedne ni osmrtnice čije će objavljivanje platiti naš, najzad zadovoljeni, ubojica.
Oduzeti čoveku pravo na posedovanje jedinstvenog matičnog broja, ne uzimajući u obzir moguće posledice tog čina tj.nečinjenja/obavljanja svog posla, riskirali su njegov život. Igrali su ruski rulet isprobavajući teoriju relativnosti na deci koja su tek rođena, koja tek treba da pojme što je to život, egzistencija i zapravo preživljavanje na ovom komadu planete na koji smo posejani.
Gospodine Duše Sveti, vi tvrdite da bi obitelj valjalo ustavno definirati kao zajednicu oca, majke i njihove djece, jer jedino u takvoj zajednici su djeca uopće moguća, kao nastavak vrste i, ako smijem dodati, hrvatskog naroda? – Tako je. Ne samo teološki, već i biološki – samouvjereno će Duh Sveti, dok sudnicom bude rominjao prigušeni smijeh. – Samo u takvu zajednicu mogu sići kao Duh Sveti. - Kad smo već kod toga – značajno će odvjetnik zaokružiti pogledom sudnicu – molim vas recite ovom sudu gdje ste bili u noći 25. ožujka nulte godine po grgorijanskom kalendaru?
O kako bi lijepo bilo kad bi moja mala zemljica postala dom onih koji brinu o drugima i ne zabadaju nos u tuđe dvorište, kada ih ne bi zanimalo tko koga ševi, nego tko je s kime sretan. Ono, domovina ljudi dobre volje... Prvi korak u tome je da priznamo razlike, jer koliko god se ljudi kroz povijest trudili uništiti sve što nije poput njih, uvijek bi to završilo porazom. Volite ljude, volite sebe, nemojte nasjedati širiteljima mržnje i proživite svoj vijek dostojanstveno. Tako malo imamo za proživjeti, 70-80 godina, i ako ćemo većinu vremena potrošiti na loše stvari – ni ne zaslužujemo da nam se događaju dobre. Ne mrzite nikoga, posvetite se više svojoj obitelji i ne zadirite u tuđe. Neka vas to probudi sljedećeg dana.
Na prošlonedjeljne proteste u BiH izašli su građani kojima je stalo da se riješe određena pitanja, koji vide da probleme niko ne rješava, koji vide da BiH zaostaje za svojim susjedima i koji žele da se vlast angažuje u njihovom interesu, objavio je ambasador Sjedinjenih Američkih Država u BiH Patrick Moon na svom blogu, pitajući se - Mogu li politički lideri bojkotovati svoje građane?
U sarajevskoj pobuni vidim možda pravi uspešni model pobune, koji je odmah ujedinio sve etničke i društvene grupe. Nekada davno sam mislila da jedino minimalni programi, dakle nepopustiva netolerancija za ono ispod čega se ne ide, mogu biti uspešni: to su možda bile utopijske bludnje vremena kada se bez osećanja krivice moglo raspravljati. No možda se to danas vraća kao odgovor stvarnosti, ne veselih noćnih rasprava. Usvojimo li Bosnu, ima nade i za ostale.
Dok u Sarajevu jedni hoće “identitete, a ne entitete” (jedan od transparenata) ili će, u dezorganizacijskom haosu i totalnoj neartikuliranosti, spontano zapjevati “Jedna si jedina”, banjalučka studentska birokratija također ostaje u nacionalnim okvirima i svoje proteste ograđuje od sarajevskih. Očigledno je da je i u jednom i u drugom slučaju patriotizam, odnosno nacionalizam suprotstavljen “horizontalnoj”, odnosno socijalnoj i klasnoj solidarnosti. Drugim riječima, od zadatih okvira se ne odstupa, što je, svidjelo se to nama ili ne, u zemlji legitimiranih etničkih subnacionalizama, nažalost, prirodno.
Kako će se demokracija nositi s modelima tajnog nadzora građana poput ovog upravo otkrivenog, Prizme? Ako je demokracija vječni rat između države i slobodnog građanina, građanin bi ga mogao izgubiti jer demokracija, po prirodi stvari, ne raspolaže resursima kojima raspolaže vlast i, za razliku od tehnologije, razvija se sporo i evolutivno. Država je u trajnoj prednosti, ne samo zato što su joj raspoloživa najnovija tehnološka dostignuća, nego i zato što represija uživa podršku svjetine