Stara vijest, Hrvatska je postala 28. članica Europske unije.
Iz dvorišta, Bosna i Hercegovina izazovno gleda, okrećući glavu ka Srbiji, Kosovu, Albaniji i Crnoj Gori, koje prave pomake u priključenju zajednici evropskih naroda.
Sve su prilike da će sljedeći evropski svatovi biti s onu stranu Drine.
Briselski bidermajer kojeg je Hrvatska bacila 01. jula 2013. nažalost nismo uhvatili. Opet ćemo biti djeveruša iz komšiluka, nositi tuđu haljinu i popravljati mladoj šminku nakon suze radosnice poslije sudbonosnog „da“.
Bojim se samo da se ponovo ne spetljamo s mladoženjom, kumom i ko zna kim još i razrušimo (teškom mukom sklopljen, iz interesa, ili pak prinudni) brak kao prije dvadesetak godina pa da sa veselih Čolinih stihova „evo pucat ću triput u vazduh“ pređemo na tragične „evo pucat ću s tri prsta u vas“.
Nekada smo udavali princeze (bosanske) po evropskim dvorovima, a danas, nažalost možemo samo čistiti konjušarnice tih istih dvorova (i to na crno!).
Ko se danas želi bratimiti s Bosnom?!
Bratoubijali smo se krajem devedesetih, a posljednjih dvadeset godina bratopljačkajući se postajali smo bratosiromašniji. Nemamo bratoviziju, nemamo jedinstven bratoevropski put, bratoekonomsku strategiju razvoja… a u posljednje vrijeme brate provociramo i Evropu i svijet svojom pasivnošću, nesposobnošću i neprincipijelnošću.
Bratonapaćeni i to ti je.
A i imamo li mladu? Koga danas udati?
Bakira? Zlatka? Mileta?
Kako god, ne bi nikog usrećili. Vratili bi nam „mladog“ za heftu.
Ma neka bi, nego da sam kakve sreće pa da ja uhvatim bidermajer na vjenčanju i budem sljedeći!
Nećko bih se k'o Nihad u „Ovo malo duše“ kad ga Ibrahim u gluho doba noći pita „bi li se ti mog'o ženit?“ al bože moj. U novembru ću imati punih 26 (znači 27.!) i preko granice.
Nema veze što je starija. Ma nema veze ni što je stariji!
Hrvati su okrenuli novu stranicu povijesti.
U Briselu se vijori hrvatska zastava, a s njom finansijska sredstva evropskih fondova, jedinstveno tržište, mir, stabilnost, osjećaj pripadnosti, partnerstvo velikih sila, partnerstvo evropskih naroda…
U isto vrijeme u Bosni i Hercegovini se povećava stopa siromaštva. Zvanično, najsiromašniji smo u Europi. Tokom 17 godina jedne iste vlasti siromašili smo, a od kako imamo novu „socijaldemokratsku“ vlast – najsiromašniji smo. Tu ga je to neđe, što bi rekao naš narod kad želi da opiše situaciju u kojoj nije načisto jel’ nešto bolje ili lošije od ovog drugog.
Opet mi na pamet pada scena iz „Ovo malo duše“ u kojoj Ibrahimu mlađi sin saopštava da je dobio tri ili četiri jedinice i da mu je učitelj rekao da je najgori u školi.
Pa zar more ko od SDA gori bit?
– More!
Vidim da more, SDP.
Negdje smo pogriješili. Negdje griješimo. Možda su glasači negdje pogriješili?
Ideja o boljem sutra miješa se sa gorčinom lošeg danas.
Imamo li pogrešne igrače ili igračke? Kockamo li se (i sa državom i sa narodom)?
Al’ opet, dobro je dok se ne počnemo „vaditi“.
Privatizacijska ratna i poratna pljačka iscrpila je dosta resursa, ali igramo i ulažemo dalje.
Kad se na sonu nađu BH Telecom, Elektroprivreda BiH, vode, šume … „vadimo se“.
A nije majka Muju karala što se kock'o nego što se vadio!
Da je sreće pa da već danas, ne čekajući sutra, odlučno krenemo naprijed! Damo djeci JMBG, popišemo vojnu imovinu, riješimo Dervu i Jakoba, izvršimo reviziju privatizacije, procesuiramo kriminalne i korumpirane političare…. i eto nas!
Al ne ide to tako. Tiho se šuljamo unutar granica naše (jedinstvene bosanskohercegovačke) stvarnosti. Usidreni, nemamo namjeru isplovit. Srbija je ispred nas, Crna Gora, Albanija… okićeni nakitom svoje prošlosti idu ka budućnosti. A Bosna? Nakitom iz Turske pravi begovate po zemlji. (Jer je i blago i srebro i zlato zna se kome dato.)
Al naučismo (sretni i na neki način privilegovani pojedinci) od Šekspira da „i psa slušaju kad je na polažaju“
„Vidio si da seljački pas laje na prosjaka? (…) I da ljudsko biće bježi od psa? U tome si mogao uočiti pravu sliku vlasti. I psa slušaju kad je na položaju.“ (Kralj Lir).
Priča o vlasti i političarima koji su u ovom trenutku zaposjeli Bosnu i Hercegovinu podsjeća me na priču o staroj gospođi koja se okliznula i pala u snijeg silazeći iz tramvaja.
Nije se mogla podići. Gomile ljudi prolazile su pored nje, i niko joj nije pomogao, dok joj naposljetku nije neko pristupio i pomogao da se pridigne. U tom trenutku priskočio je neki gospodin, koji je, krijući se, stajao po strani, i pozdravio spasioca ovim riječima: „Eto najzad se našao pristojan čovjek! Već pet minuta stojim ovdje i čekam hoće li ko podići tu ženu. Vi ste prvi!“
Ova priča oslikava ponašanje aktuelne vlasti u Bosni i Hercegovini (na svim nivoima) koja sa nekom vrstom drskosti i glumljenjem osjećanja prema zajednici, narodu (svome a i onim drugima) vrši zloupotrebe, dijeli pohvale i kudi, a sama nije ni prstom mrdnula.
Pitam se, ako sutra budemo jedina „mlada“ kojoj se baca bidermajer (ovaj briselski), hoćemo li biti u stanju i sageti se da ga uzmemo?
(A kakve smo sreće i ako se sagnemo…)