Elem, Hrvati su se pokazali mnogo perfidniji nego što sam očekivao. Nisu postavili zasjedu u Brelima. Da me zbune. Ali spreman sam ja. Dolazim do dugogodišnjeg stanodavca Ante, za koga me mnogi ubjeđuji da mi je prijatelj, ali im ja ništa ne vjerujem....
Naši stihovi, mitovi i kompletna kulturna baština, najčešće zaluta u izmaglici slatkih laži. Mali narod se, kaže Šimić, u svojoj istoriji služi rečnikom nekog drugog naroda, koji doista i poseduje kulturu, da bi uverio sebe kako je jednak sa najboljima.
Građanin je iz zahoda izašao olakšanih crijeva i savjesti, umiren i ospokojen saznanjem da je njegovo sranje uredno zavedeno u arhivima Ministarstva financija i Porezne uprave. I kad njega jednom više ne bude, ostat će u kompjuteru u Zagrebu dovijeka zapisano da je dvadeset devetog srpnja u jedanaest sati i četrdeset osam minuta olakšao dušu u javnom zahodu u Biogradu. A mirna savjest, priznat ćete, vrijedi svake od pet kuna.
Svako dete živi u jednom komunikacijskom polju u kome dobija različite poruke od „značajnih drugih” ljudi, na osnovu čega izgrađuje predstave o sebi, drugima i svetu. Tu ne postoji odnos uzroka i posledice, u smislu da roditelji svojim vaspitnim porukama uzrokuju da dete bude ovakvo ili onakvo, već oni vrše uticaj na dete. Ono ne reaguje na poruke kao takve, već na značenje, tačno ili pogrešno, koje im je pripisalo. Roditelji zato više puta ponavljaju važne poruke u težnji da ih dete usvoji.
Tata je rekao: „Pa dotad će mi proć praznik, papanice! Da si barenko obisila lancune, košulje ili nešto slično! Ali mudante! Pari mi se da mi odozgo pišaš po zastavi!“ Kragićka je rekla: „Okej, paš je onda oprat posli svečanosti!“ Onda je tata zamavao sa prstom i dreknijo je: „Slušaj me dobro, Kragićka! Nisu naši ljudi ginili u Oluji zato da bi in ti višala mudante iznad zastave!“ Kragićka je rekla: „Odjebi u skokovima! I samo da znaš, nisan ja stavila mudante iznad tvoje zastave, nego si ti stavija zastavu ispod mojih mudanti!“
Na brodu, nakon ukrcaja, Frančeska i Đuzepu dočekalo je iznenađenje: posadi je italijanski bio strani jezik, jer su je mahom činili istočnjaci. Melodične fraze izgovarali su tvrdo, pojačavajući tvrdoću pretjeranom revnošću. Đuzepe i Frančeska doživjeli su to kao izdaju i prevaru: zašto pored toliko potomaka Marka Pola na biroima za nezaposlene na domaćem brodu rade stranci, čulo se gunđanje potomaka Benita Musolinija.
Vatikan je duboko posegao u unutrašnje poslove države, i to sa dobrim razlozima. Kažnjavanje je do sada imalo skoro komične oblike: ako ne računamo slučaj prethodnog ljubljanskog nadbiskupa, popularnog Urana, koji je morao da se odseli u Trst jer je sem ovčica, kako izgleda, imao i dečicu, primeri vezani sa mariborskom aferom neprijatno bodu oči građaninu.
Pred zastrašujućim perspektivama koje se otvaraju pred čovekom, mi još uočavamo da je mir jedina bitka za koju se valja boriti. To nije molba, već pravilo koje narode treba da uzdigne ka vladama, pravilo koje treba konačno odabrati između pakla i razuma.