Zlokobni bauk kruži Bosnom i Hercegovinom! Bauk političkog obdaništa! Sve dominantne i marginalne političke opcije imaju koristi od njega! I vladajuće stranke i opozicija i (ne)vladin sektor i (ne)formalne grupe i Dodikove paraslužbe i Radončićeva policija. Čak i uspaničeni Vjekoslav Bevanda i vazda saburli Sulejman Tihić. Svi parazitiraju na političkoj naivnosti manje-više, jednih te istih “pojedinaca” i “pojedinki”, koji ni poslije gotovo 10 godina protestovanja i borbe za građanska prava nisu shvatili u čemu, konstantno, griješe.
Živimo u paklu ali, eto, meni se čini da se ipak kreće. Sirotinja, bar ona sa tržnica, najzad kuži da nema što izgubiti osim života koga nema. Pa kad je tako, zatvaraj štand, kreni na cestu, urlaj, nosi transparente, traži pravdu…Ako ne danas upali sutra zapali. Za o v o je preko dvadeset tisuća ljudi dalo život? Zbog ovoga je prognano milijun ljudi i uništeno 180.000 domova.Da li je moguće da u nečemu što se zove Hrvatska samo prodavači sa tržnica vide kako nam goli car pokazuje kurac?
U Bosni i Hercegovini je preko starih linija podjele zemlje iz naizgled trivijalnog administrativnog problema buknuo pokret građanskog otpora bez presedana. Shvativši da je neposluh usmjeren ka svima njima, političari su pokušali primijeniti stari trik 'zavadi pa vladaj' – na šta su ih demonstranti samo ismijali.
Stvari, međutim, nikada nisu baš onakve kakve bi trebalo da budu u ovom, najboljem od svih svetova. Hrvatska, tako, ulazi u EU izmučena teškom ekonomskom krizom a od nekadašnjeg evro-zanosa izrazito je ohlađena oštrim padom poverenja u evropske institucije kod velikog dela svoje javnosti. Stoga ona ovaj važan datum dočekuje s krajnje pomešanim osećanjima i očekivanjima.
A Marko siromah ostao sam na Poljudu, pogasili se reflektori, razišli se i redari i tehničari, razišao se i Slavko Lozina, nikog živog nema na opustjelom stadionu: samo Marko Perković stoji na bini i poput plačljive Seke Sabljić u „Maratoncima“ uvrijeđeno psuje novo doba i pomodne europske novotarije.
U osnovnim školama, gimnazijama i na fakultetima nalaze se ključevi slobodnijeg i ispunjenijeg života. Trajna je obaveza ove države, i Unije kojoj se noćas priključujemo, da te ključeve učini što dostupnijima svim ljudima, bez obzira na socijalni status, nacionalnost, vjeru ili porijeklo....
Kao pitanje istorijske analize, odnos tajnosti i privatnosti može se izraziti jednim aksiomom: odbrana privatnosti sledi nakon pojave novih tehnologija za otkrivanje tajni, i nikad joj ne prethodi. Drugim rečima, odbrana privatnosti uvek dolazi prekasno. Konj je pobegao iz štale. Pošta vam je već otvorila pismo. Slika vam je na Fejsbuku. Gugl već zna da, bez obzira na demografsku pripadnost, vi ne volite kelj.
Ponovo su u opticaju priče o potrebi nekakve „patriotske kulture”. Opasna je to priča. Ona momentalno podrazumeva postojanje nekakve „nepatriotske kulture”. Koliko je u svim vremenima „patriotska kultura” dalekovida, neka vam pokaže kratki spisak „nepatriotskih umetnika”: Branko Radičević, Jovan Sterija Popović, Laza Kostić, Miloš Crnjanski… Tu ću stati. I to je previše. A sada se vraćam na početak teksta. Kultura je odvajanje žita od kukolja. Ako se posao selekcije poveri kukolju, rezultat će biti samo još više kukolja.