Ma što se govorilo, divljenje rasuđuje, opravdava se pred umom, čudi se i pita: kako se može biti Nelson Mandela? Zašto izgleda uzoran – i dostojan divljenja po onome što misli i govori, što čini ili pati? Zašto on sam izgleda dostojan divljenja, kao i ono što nosi u svojem svjedočanstvu, što je druga riječ za mučeništvo, to jest iskustvo njegova naroda? ”Moj narod i ja”, svagda kaže, a da pritom ne govori poput nekog kralja.
Od tog trenutka gospoda graničari su počeli roviti po svim stvarima koje su našli u autu...Dok ja to dumam, oni rove i rove i rove... jedan mlađi, valjda nadobudan i pun energije sa netom završenog faksa (da li moraš ići na faks da bi rovio ljudima po autu?), odvaljuje tapacirung i gura prste gdjegod ima ikakva rupica. Kucka po plastici kao američki graničari u Tijuani. Pita da li imamo skrivenih putnika. U pežou u koji jedva dvoje stane da ih vidiš...
Za mene je kasno. Govorim djeci da moraju krenuti krasti ali i za njih je kasno. Unuk mi je jedina nada. Jučer je u vrtiću prebio djevojčicu i dva dječaka. Roditelji su ih odvezli u privatnu kliniku jer u bolnici nema ni konca ni anestetika a možda ni doktora. Srećom, u Hrvatskoj privatne klinike niču na svakom uglu. Moj sin je izmlatio svoga sina a ja sam mu dala sto kuna. Da imam veću penziju dala bih mu tisuću. Ako u vrtiću ubije klinca onda će u osnovnoj školi ubiti dva, u srednjoj četiri, na fakultetu deset. Krleža je davno napisao, svijetom vladaju varalice i ubojice.
Kao ateističkom laiku, meni je to prilično nejasna stvar, da ne upotrijebim teži pridjev. Otprilike kao kad bi općinske vlasti u Splitu u neposrednoj blizini Hajdukovog stadiona zabranile prodaju Dinamovih dresova, zastava i šalova.
A, narod ko narod, prvo će zaključiti da poslije j. nema kajanja, a onda će glasno reći kako se opet zajebao.Sad- zasad Mile samo sanja svoju dnevnu moru, a narod je živi. Dobro je reći će poneki naci spartanac i sluđeni gandijevski ublehaš. Ostali ćute. Nemaju snage za bilo šta...
“Nemam ništa da kažem – jedino da pokažem.” To je bila temeljna misao njegovih esejističkih knjiga, mikrofragmenata, vinjeta i sličica međuratne Europe, fascinantnih pripovjednih fragmenata iz berlinskoga djetinjstva, eseja o fotografiji u kojima je, prvi, opisao prirodu žanra koji će obilježiti dvadeseti vijek, u etičkome i u estetskom smislu. Kada jednom bude Auschwitz, bit će na – fotografiji. Ali to će već biti nakon Benjaminove smrti.
Sada kada je Edward Snowden, mladi Amerikanac koji je razotkrio globalni sistem nadzora poznat kao Prizma, zatražio azil od 20 zemalja, države EU bi trebalo da mu požele dobrodošlicu.
Sjećate li se prošlog ljeta i divljeg odmora sa svojim najboljim prijateljima? Niste mogli dočekati da na Facebooku objavite fotografije s tog putovanja kako bi svi mogli vidjeti kako se se odlično zabavljate? Ili onoga puta kada ste iz nekog kluba pod vidnim utjecajem alkohola tweetali sa tuluma, ili se žalili o svom poslodavcu na zidu svoga prijatelja? Budete li iskreni, priznat ćete da ste (gotovo) bili u ovakvim ili sličnim situacijama. I dok su vaši virtualni prijatelji pomislili kako se odlično provodite ili da je vaš šef užasan, mislite li da su i potencijalni poslodavci mislili upravo tako?
Kako bi lijepo bilo da je Bosna više Brazil, a manje vilajet nacionalističkog pasjaluka: ne zbog plaža, kokosovih oraha i fudbala, nego zbog neizbježne i drugačije – a možda čak i bolje – budućnosti.