Kolumne

Barba Nikota je sijo do mog dida i mašijo se za fregulicu sira. Barba Brunota je njega pitao: „Onda, Nikota, kojim dobrom?“ Barba Nikota je rekao: „A došli su te neki turisti prijavit u panduriju! Da in nisi tija izdat prazan aparpman!“ Barba Brunota je pitao: „N bava? A šta su rekli, majketi?“ Barba Nikota je rekao: „Da nisu sigurni jesi ih odjeba zato šta su Srbi il zato šta nisu Slovenci!“ Barba Brunota je rekao: „Pa jesi in reka da je to isti klinac?“ Barba Nikota je rekao: „A naravski da jesan! Ima tupog svita, nemoš virovat!“

Pre nedelju dana napustio sam Hong Kong, kada je postalo jasno da su mi bezbednost i sloboda ugroženi jer sam otkrio istinu. Svoju trenutnu slobodu dugujem zalaganju prijatelja, novih i starih, moje porodice, i drugih ljudi koje nikad nisam upoznao i verovatno nikad neću. Poverio sam im svoj život, i oni su to poverenje uzvratili verujući u mene, na čemu ću im zauvek biti zahvalan.

Promijenio se svijet, promijenilo se društvo, ljudi zglave više nisu ono što su bili u prošlom vijeku. Ko bi onda mogli biti današnji heroji?

U trenutku dok se Evropa suočava sa ekonomskim problemima i krizom identiteta vodeći italijanski intelektualac u razgovoru za talijanski list La Stampa poziva na veću razmjenu ljudi među evropskim državama...

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Najzad su gospodari ove takozvane države skontali da sto tisuća opljačkanih građana, plus djeca, plus unuci, može biti snaga koja će razvaliti mostove, krenuti prema njihovim dvorcima i zapaliti ih. Sto tisuća građana diglo je kredit u švicarcima. Neka svatko od tih nasretnika(nas nesretnika) ima oca, mater, ženu ili muža, dijete, u nekoliko je godina deset posto stanovništva ovoga u čemu živimo dovedeno na prosjački štap.

Shvatam da je vrlo teško danas u Srbiji govoriti o desnici, jer taj ideološki prostor niko strasno ne prisvaja. Sve je u sekundarnim diskurzivnim strategijama, od sistematskog napada na gej kulturu pa do sumnjive upotrebe pridevske zamenice “naš” uz neki važan i/ili simbolno opterećen pojam.

Otvorenje jasenovačkog memorijala jedan je od onih događaja koji nikada nisu opisivani u hrvatskoj i jugoslavenskoj publicistici. O tome se šutjelo, a postojali su i dobri razlozi zašto se šuti. Zapravo, spomenik Bogdana Bogdanovića, kolokvijalno znan kao Kameni cvijet, nikada nije ni otvoren.

Nekako me je Hrvatska uvijek podsjećala na bumerang. Geografski. Metaforički ne. Bumerang kad baciš on ti se nekako vrati. Hrvatska je lansirana u EU i više se ne vraća. Tako smo prvog jula namjesto susjeda u obliku bumeranga dobili pac man-a koji izjeda tačkice (a, može i bonove, dionice, kartice) i koji je razjapio svoje ždrijelo nad BiH. Od Neuma do Orašja.