Obračun sa navijačima značio bi obračun sa rasprostranjenim i dobro ukorenjenim nacionalizmom u srpskom društvu. Taj obračun je na listi čekanja, ako takva lista uopšte postoji, kaže za KontraPRESS Ivan Čolović.
Oni se plaše da bi jednom netko negdje mogao biti, ne daj Bože, sretan. I na to se, zapravo, svodi ova moralka, kojom nam nakon 1. srpnja utjeruju strah u žile. Bili su se primirili pred ulazak u Europu, petnaest dugih godina to je trajalo, i u tih su se petnaest godina najeli govana za nekoliko života, pristajući da Hrvatska bude onakva kakvom je oni ne žele, a sada su namjerili da nam se osvete i sljedećih tisuću godina, ili dok god nas još u ovoj zemlji ima, mi umjesto njih da jedemo govna.
Vide oni da svaki tajkun, kriminalac, diler, političar, dakle uzor njihov ima krst i brojanicu, rekoh ti i u autu, i u kući, i garaži, i vikendici i vili, te ostalim kretninama i nekretninama.
„TUĐMAN: Usput, taj mostarski most, tko ga je porušio?
BOBAN: On je, bile su strašne kiše, toliko pucan prije, tako da je sam pao.
TUĐMAN: Hoćemo li opet mi biti optuženi?
BOBAN: Jutros se govori da se ne zna.
TUĐMAN: Inače, među nama… Rušenje, u vojnom pogledu, kome ide više u korist?
BOBAN: Nama.“
Važno je sačuvati veru da se za slobodu izbora valja boriti i kada se čini da je to beznadežno. I iz bespuća ima izlaza. Neki putevi su još skriveni, ali postoje. Sve što opstaje pod kapom nebeskom pre ili kasnije doživljava preobražaj, makar danas još ne možemo da taj preobražaj naslutimo, ali je već tu, prisutan u klici nepristajanja, pobune i otpora.
Historijska je nevolja što su “istinske probleme društva“ na kraju najčešće – a priča nas uči: i najuspješnije – rješavali upravo oni na koje smo tek rezignirano odmahivali rukom. Prije nego što smo ih onako visoko i ponosno podigli u zrak.