Pre 5 godina bio sam na plaćenom odsustvu i vratio sam se na Medicinski fakultet gde sam studirao. Video sam prave pacijente i nosio sam beli mantil po prvi put u 17 godina, zapravo od kada sam postao konsultant upravljanja.
Postojale su 2 stvari koje su me iznenadile tokom mesec dana mog boravka tamo. Prva stvar je bila je to što su zajedničke teme diskusija koje smo imali, bili bolnički budžeti i smanjenje troškova, a druga stvar, koja me je stvarno brinula, zapravo bila je to što nekoliko kolega koje sam sreo, kolege iz srednje medicinske škole, za koje sam znao da su među najpametnijim, najmotivisanijim, najangažovanijim i najstrastvenijim ljudima koje sam ikada sreo, mnogi od njih su postali cinični i odvojeni ili su se distancirali od bolničkog upravljanja. Sa fokusom na smanjenje troškova, pitao sam se, da li zaboravljamo na pacijenta?
Mnoge zemlje koje predstavljate i odakle ja dolazim se bore sa troškovima zdravstvenih usluga. To je veliki deo nacionalnog budžeta. Mnoge različite reforme pokušavaju da uspore ovaj rast. U nekim zemljama pacijenti dugo čekaju na operaciju. U drugim zemljama, novi lekovi se ne refundiraiju i stoga ne dolaze do pacijenata. U nekoliko zemalja, doktori i medicinske sestre su u neku ruku mete za vlade. Uostalom, skupocene odluke u zdravstvenoj nezi donose doktori i medicinske sestre. Izaberete skupocen laboratorijski test, izaberete da operišete starog i bolešljivog pacijenta. Ograničavajući stepen slobode lekara, ovo je način da se troškovi smanje. Na kraju, neki doktori će danas reći da nemaju potpunu slobodu da naprave izbore za koje misle da su pravi za njihove pacijente. Nije ni čudo onda da su neki od mojih starih kolega isfrustrirani.
Na Bostonskoj grupi za konsultacije, pogledali smo ovo i zapitali smo se, ovo ne može da bude pravi način vođenja zdravstva. Stoga smo se vratili korak unazad i rekli: “Šta je to što želimo da postignemo?” U suštini, u sistemu zdravstvene nege, težimo da poboljšamo zdravlje naših pacijenata, i treba to da uradimo sa ograničenim ili pristupačnim troškovima. Mi ovo nazivamo zdravstvenom negom zasnovanom na vrednosti. Na ekranu vidite šta podrazumevamo pod vrednošću: ishodi koji se odnose na pacijente u odnosu na novac koji trošimo. Ovo je prelepo opisano u knjizi iz 2006. Majkla Portera i Elizabet Tajzberg.
Na ovoj slici se nalazi moj tast okružen sa svoje tri prelepe ćerke. Kada smo počeli da radimo istraživanja na BGK odlučili smo da ne gledamo toliko na troškove, nego na kvalitet, i u istraživanju, jedna od stvari koja nas je fascinirala bile su varijacije koje smo videli. Uporedite bolnice u zemlji, naći ćete neke koje su izuzetno dobre, ali ćete takođe naći veliki broj onih koje rade dosta lošije. Razlike su bile dramatične. Erik, moj tast, pati od raka prostate, i verovatno mu treba operacija. Živeći u Evropi, može da bira da ide u Nemačku koja ima sistem zdravstvene zaštite sa dobrom reputacijom. Ukoliko ode tamo i poseti prosečnu bolnicu, imaće rizik od dobijanja inkontinencije za oko 50 procenata, pa bi morao ponovo da počne da nosi pelene. Bacate novčić. 50% rizika. To je prilično mnogo. Da je umesto toga otišao u Hamburg, u kliniku po imenu Martini-Klinik, rizik bi bio jedan u 20. Ili bacate novčić ili imate rizik jedan u 20. To je velika, sedmostruka razlika. Kada pogledamo mnoge bolnice za mnoge različite bolesti, vidimo te ogromne razlike.
Ali vi i ja ne znamo. Nemamo podatke. A podaci često zapravo ne postoje. Niko ne zna. Odlazak u bolnicu je lutrija.
To ne mora da bude tako. Postoji nada. Kasnih ‘70-ih, postojala je grupa švedskih ortopedskih hirurga koji su se sreli na svom godišnjem sastanku, i počeli su da diskutuju o različitim procedurama koje su koristili za operaciju kuka. Na levoj strani ovog slajda, vidite razne metalne delove, veštačke kukove koje biste koristili za nekoga kome je potreban novi kuk. Svi oni su shvatili da imaju sopstveni način operisanja. Svi su tvrdili: “Moja tehnika je najbolja,” ali nijedan od njih zapravo nije to znao i to su i priznali. Stoga su rekli: “Verovatno treba da merimo kvalitet da bismo znali i mogli da naučimo od najboljeg.” Oni su zapravo proveli dve godine u raspravi: “Kakav je kvalitet operacije kuka?” “Trebalo bi da merimo ovo.” “Ne, trebalo bi da merimo ono.” I konačno su se dogovorili. Kada su se jednom dogovorili, počeli su da mere i da razmenjuju podatke. Veoma brzo, otkrili su da ukoliko stavite cement u kost pacijenta pre nego što unutra stavite metalnu cev, to je trajalo mnogo duže, i većini pacijenata više nije bila potrebna ponovna operacija za života. Objavili su podatke i to je zapravo preobrazilo kliničku praksu u zemlji. Svako je primetio da ovo ima dosta smisla. Od tada, objavljuju radove svake godine. Jednom godišnje, objavljuju tabelu saveza: ko je najbolji, ko je na dnu? Sreću se međusobno kako bi pokušali da uče i nastave stalni krug poboljšanja. Godinama, švedski hirurzi za kuk su imali najbolje rezultate na svetu, barem za one koji su zapravo merili, a mnogi nisu.
Smatram ovaj princip izuzetno uzbudljivim. Doktori se okupe, dogovore se šta je kvalitetno, počnu da mere, razmenjuju podatke, otkriju ko je najbolji i uče iz toga. Stalno poboljšanje.
Međutim, to nije jedino zanimljivo. To je zanimljivo samo po sebi. Ali ako se vratimo na deo jednačine s troškovima i pogledate to, ispostavlja se da su oni koji su se fokusirali na kvalitet zapravo imali i najniže troškove, iako to nije bila prvobitna svrha. Ako ponovo pogledate priču o operaciji kuka, urađeno je istraživanje pre nekoliko godina gde su poređene SAD i Švedska. Videli su kom broju pacijenata je bila potrebna ponovna operacija nakon 7 godina od prve. U SAD broj je bio tri puta veći nego u Švedskoj. To je mnogo nepotrebnih operacija i mnogo nepotrebne patnje za sve pacijente koji su bili operisani u periodu od sedam godina. Možete zamisliti kolika bi to ušteda bila za društvo.
Napravili smo istraživanje sa podacima organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj. Ova organizacija veoma često posmatra kvalitet nege gde mogu naći podatke o zemljama članicama. Za mnoge bolesti SAD zapravo imaju kvalitet koji je ispod prosečnog u OEES. Ukoliko bi se američki sistem zdravstvene nege fokusirao više na merenje kvaliteta, i podigao kvalitet na nivo prosečnog u OEES, to bi američkom narodu uštedelo 500 milijardi dolara godišnje. To je 20% budžeta, budžeta za zdravstvenu negu zemlje.
Možda ćete reći da su ovi brojevi fantastični i to je sve logično ali da li je moguće? Ovo bi bila promena paradigme u zdravstvenoj nezi, i ustanovio bih da to ne samo da može da se uradi, već i mora da se uradi. Agenti promene su doktori i medicinske sestre u sistemu zdravstvene nege.
U svojoj praksi kao konsultant, srećem verovatno stotinu ili više od stotine doktora i medicinskih sestara i ostalog bolničkog i zdravstvenog osoblja svake godine. Jedna stvar koja im je zajednička je da oni zaista paze na to šta postižu u smislu kvaliteta za svoje pacijente. Doktori su, poput mnogih vas u publici veoma takmičarski nastrojeni. Uvek su bili najbolji u generaciji. Bili smo najbolji u grupi. Ako neko može da im pokaže da rezultat koji pokazuju za svoje pacijente nije bolji od onog koji postižu drugi, uradiće bilo šta što je potrebno za poboljšanje. Ali većina njih ne zna. Ali doktori imaju drugu karatkeristiku. Oni zapravo napreduju kroz prepoznavanje uspeha od strane kolega. Ako kardiolog zove drugog kardiologa u suparničkoj bolnici i razmatra zašto ta druga bolnica ima toliko bolje rezultate, oni će to podeliti. Deliće informacije o tome kako se poboljšati. Dakle, kroz merenje i stvaranje transparentnosti dobijate ciklus stalnog usavršavanja, što je ono što vam ovaj slajd pokazuje.
Možete reći da je ovo dobra ideja, ali ovo nije samo ideja. Ovo se dešava u stvarnosti. Stvaramo globalnu zajednicu, veliku globalnu zajednicu, gde ćemo biti u mogućnosti da merimo i poredimo ono što smo postigli. Zajedno sa dve akademske institucije, Majkl Porter na Harvardskoj poslovnoj školi, i institutu Karolinska iz Švedske BGK je formirala nešto što zovemo IKMZI. Možda ćete pomisliti da je to kijavica, ali nije, to je skraćenica. To je skraćenica za Internacionalni konzorcijum za merenje zdravsvenih ishoda. Mi spajamo vodeće doktore i pacijente da zajedno diskutuju jednu po jednu bolest šta je zapravo kvalitetno, šta bi trebalo da merimo i da ti standardi postanu globalni. 4 radne grupe je radilo tokom prošle godine: katarakte, bol u leđima, bolest koronarnih arterija, što je, na primer, srčani udar, i rak prostate. Četiri grupe će objaviti svoje podatke u novembru ove godine. To je prvi put da ćemo porediti babe sa babama, ne samo unutar zemlje, već između zemalja. Sledeće godine, planiramo da uradimo 8 bolesti, a one tamo godine, 16. U trogodišnjem periodu planiramo da pokrijemo 40% opterećenja bolesti. Poređenje baba sa babama. Ko je bolji? Zašto to?
Pre 5 meseci, vodio sam radionicu u najvećoj univerzitetskoj bolnici u severnoj Evropi. Imaju novog izvršnog direktora, a ona ima viziju: želim da svoju veliku instituciju više fokusiram na kvalitet, ishode koji se tiču pacijenata. Tog posebnog dana, sedeli smo na radionici, zajedno sa doktorima, medicinskim sestrama i ostalim osobljem, diskutujući o leukemiji kod dece. Grupa je diskutovala, kako merimo kvalitet danas? Možemo li da ga merimo bolje nego što to sad radimo? Razgovarali smo o tome kako lečimo tu decu, koja su bitna poboljšanja? Diskutovali smo o tome šta su troškovi tih pacijenata, možemo li obavljati tretman efikasnije? Bila je ogromna količina energije u sobi. Bilo je toliko ideja, toliko entuzijazma. Na kraju sastanka, predsedavajući odeljenja je ustao. Pogledao je grupu i rekao – prvo je podigao ruku, zaboravio sam to – podigao je ruku, stegnuo pesnicu, a zatim je rekao grupi: “Hvala vam.” Hvala vam. Danas, mi konačno diskutujemo o tome šta ova bolnica radi na pravi način.”
Mereći vrednost zdravstvene nege, ne samo troškova već ishoda koji se tiču pacijenata, od osoblja u bolnicama i svuda u sistemu zdravstvene nege napravićemo ne problem, nego važan deo rešenja. Verujem da će merenje vrednosti u zdravstvenom sistemu doneti revoluciju, i uveren sam da bi se osnivač moderne medicine, Grk Hipokrat koji je uvek stavljao pacijenta u centar, verujem da bi se osmehivao u grobu.
Hvala vam.
(Aplauz)
Tekst je preuzet sa TED-a