Sve stvari na svijetu imaju svoju svrhu, svaka bolest i biljka koja je liječi, i svaki čovjek sa svojim pozivom. Šta je život? To je treptaj svisca u noći. To je dah bufala na zimskoj hladnoći. To je mala sjenka koja juri preko trave i nestaje u zalasku sunca.
Ako ste nekad pogledali film “Društvo mrtvih pjesnika” onda vam je poznata izreka: carpe diem. Carpe diem je latinski za “iskoristi dan”. Drugim riječima, uživaj u sadašnjem trenutku.
Privuklo mi je pažnju ovo totalno odsustvo mišljenja. Zar je moguće počiniti zlodelo, ne samo propustom nego upravo činjenjem, uz odsustvo određenih „osnovnih motiva” (kako ih zakon naziva), štaviše uz odsustvo motiva uopšte, uz odsustvo bilo kakvog poticaja interesa ili volje? Zar pokvarenost, ma kako je definisali, biti „rešen da se bude hulja”, nije nužan preduslov činjenja zla? Da li naša sposobnost da rasuđujemo, da razlikujemo ispravno od pogrešnog, lepo od ružnog, zavisi od naše sposobnosti da mislimo?
Šutnja se počela njegovati kao vrijednost u komunikaciji. Dugotrajna šutnja vodi frustracijama, a onda i mržnji prema onome kome se ne želi (iz straha) obratiti. Ignoriranje je mržnja šutnjom.
Svaki narod ima svoju ćud. Nekakva mešavina napravljena od patriotskog ponosa, ustaljenih životnih navika i kodeksa ponašanja koji čini da se svako ko se usudi da ih preispituje, bilo slučajno ili namerno, dovede u nezavidan položaj. Pitanje je samo da li je svaki narod toga i svestan i, što je još važnije, da li ume da se šali na svoj račun.
Obukli su me kao regruta. Malo je nade da ću moći iskoristiti svoje tehničko znanje. Trebam biti vrlo dobro i filozofski raspoložen kako bi se ovdje snašao. Kada sam se danas probudio, bilo mi je kao u onom snu u kojem se nenadano i posve bez ikakva smisla ponovno nađemo u školskoj klupi. U mojem je položaju, istina, i puno toga komičnog, i najniže poslove obavljam gotovo s ironičnim osmijehom. Nisam ništa radio. To je vatreno krštenje karaktera upravo stoga što je potrebno toliko snage da se ne izgubi dobro raspoloženje + energija.