Kolumne

Ima nekih stvari kojih se treba zaista paziti dok ste u Srbiji. Na primer, izaći napolje mokre kose. Ovo je navika koju imam iz Norveške, i to sam, bez ikakvih posledica, radila otkako sam rođena. Čak i tokom jeseni ili zime ovo radim u Norveškoj. Probala sam nekoliko puta ovde – a to se završilo time što su me ljudi odvlačili kući, davali mi fen za kosu i stroga uputstva da ne napuštam njihov stan dok mi kosa nije potpuno suva

Prosječan hrvatski sedamnaestogodišnji Tomislav, neispavan zbog PlayStationa na kojemu je do zore igrao, drijema na klupi na kraju učionice srednje obrtničke i tek se povremeno trgne i sneno pogleda glupaču iz hrvatskog koja priča o nekakvoj ženi, Bovary, po imenu bi mogla biti Francuskinja, koja se vucarala s ljubavnicima. Eh, mogao sam i misliti, uzdahne on gorko, mutno se sjećajući da su i u prošlom polugodištu za lektiru imali priču o jednoj Ruskinji, što je isto ostavila muža radi mlađeg tipa

Sve stvari na svijetu imaju svoju svrhu, svaka bolest i biljka koja je liječi, i svaki čovjek sa svojim pozivom. Šta je život? To je treptaj svisca u noći. To je dah bufala na zimskoj hladnoći. To je mala sjenka koja juri preko trave i nestaje u zalasku sunca.

Ljudi veoma lako uoče represiju i tiraniju u dalekim mjestima, ali veoma je teško navesti ih da je vide u vlastitim životima ...

Ako ste nekad pogledali film “Društvo mrtvih pjesnika” onda vam je poznata izreka: carpe diem. Carpe diem je latinski za “iskoristi dan”. Drugim riječima, uživaj u sadašnjem trenutku.

A Bosna i Hercegovina, ta neizmjerno divna i isto toliko jeziva zemlja? Ona umjesto nekog njenog Nelsona Mandele ima more. Primitivizma.

Privuklo mi je pažnju ovo totalno odsustvo mišljenja. Zar je moguće počiniti zlodelo, ne samo propustom nego upravo činjenjem, uz odsustvo određenih „osnovnih motiva” (kako ih zakon naziva), štaviše uz odsustvo motiva uopšte, uz odsustvo bilo kakvog poticaja interesa ili volje? Zar pokvarenost, ma kako je definisali, biti „rešen da se bude hulja”, nije nužan preduslov činjenja zla? Da li naša sposobnost da rasuđujemo, da razlikujemo ispravno od pogrešnog, lepo od ružnog, zavisi od naše sposobnosti da mislimo?

Šutnja se počela njegovati kao vrijednost u komunikaciji. Dugotrajna šutnja vodi frustracijama, a onda i mržnji prema onome kome se ne želi (iz straha) obratiti. Ignoriranje je mržnja šutnjom.

Svaki narod ima svoju ćud. Nekakva mešavina napravljena od patriotskog ponosa, ustaljenih životnih navika i kodeksa ponašanja koji čini da se svako ko se usudi da ih preispituje, bilo slučajno ili namerno, dovede u nezavidan položaj. Pitanje je samo da li je svaki narod toga i svestan i, što je još važnije, da li ume da se šali na svoj račun.