Budući da ugledni katolički tjednik ne sitničari oko toga o kakvim se 'događajima' radilo, vjerujem da nećete ni Vi i da će Vam važnije od faktografije biti da znate kako je Dario Kordić, nakon donošenja 'nepravedne presude' kojom je kažnjen na 25 godina zatvora, 'bio radostan i sretan...
Vjerovanje u neke od rasprostranjenih teorija zavjere djeluje, iskreno rečeno, više kao opozicija razumu, nego establišmentu i etabliranom narativu. Očekivalo bi se da ljudi koji gaje takva konspiracionistička uvjerenja imaju krajnje specifičan način rezonovanja, ako ne i ozbiljne kognitivne deficite.
U decembru, skromni sin Božji sada mora da ustupi mesto proždrljivom bogu Mamonu. Više nego ikada Božić slavi bezbožnu pohlepu i trošenje. Slabo plaćeni radnici, u zemlji i inostranstvu, skapavaju praveći stvari koje onima koji plivaju u novcu ne trebaju, ali ipak moraju da ih imaju.
Slika prikazuje parter kino-dvorane, nakon završetka predstave. (Zaključujemo da je kino, jer u pozorištu sjedišta nemaju pretince za flaše.) Ljudi koji su tu sjedili ostavili su iza sebe nered: prosute kokice, ostavljeno smeće, boce i ambalažu. Šta se još može pouzdano zaključiti iz ove slike, uzdajući se u dar opažanja i logičko mišljenje, osim da je ovo ostatak boravka ljudi u kinu?
S plus 360 tisuća nezaposlenih Hrvata, koliko tek treba jednom Dancu da nađe posao u Hrvatskoj? Užasno puno. Pet minuta. Christian Dines je sletio u Zagreb za svojom curom, par dana kasnije je već radio u hostelu, a još par dana kasnije skucao genijalni plan za prodaju Borovih Startasica u Danskoj. Okrenuo je par brojeva, napisao par mailova, ali hej, stani malo, ljudi bi se ovdje prvo upoznavali, ispili par kava, proćaskali.. Kud si navro, Danče? Uostalom, javi se mojoj tajnici
Živeti u Jugoslaviji nije nužno isto što i živeti Jugoslaviju. Ipak u post-socijalističkoj teoriji, fokus ostaje na teorijama sećanja. Ovaj rad je napisan sa željom da bar delimično otkloni potcenjivački diskurs prema jugonostalgiji i pokuša da identifikuje značaj ovog fenomena.
Sirotani koji imaju posao rade od osam ujutro do deset uvečer, imaju “pravo na službeni mobitel” tako da dnevno mogu raditi dvadeset i pet sati. Ako se na bilo koji način suprotstave svojim osobnim nacićima završe ili u ludnici ili na ulici. Državi ne pada na kraj pameti krenuti u kontrolu mučenja građana države Hrvatske od strane većih ili manjih “investitora”.
Moj čin savesti počeo je izjavom: „Ne želim da živim u svetu u kojem se snima sve što kažem, sve što uradim, svako s kim razgovaram, svaki izraz kreativnosti ili ljubavi ili prijateljstva. Ne želim to da podržavam, ne želim to da gradim, ne želim u tome da živim.“
U najkraćem, Aralica predlaže hitnu zakonsku zabranu javnog djelovanja svima koji – prema njegovim uvaženim kriterijima – šire „komunističku“ i „jugoslavensku“ propagandu. Samo radikalnim mjerama zabrane slobode govora, drakonskim kaznama i cenzorskim intervencijama, koje će rezultirati istrebljenjem ideoloških nametnika, može se spasiti hrvatska demokracija, smatra pisac. „Potrebno je zakonom odrediti da je jugoslavenska promidžba, javljala se ona i kao nostalgija, protuustavan čin, a javno veličanje jugoslavenstva prekršaj koji podliježe sankcijama.“