Erozija granica i slični izazovi legitimnosti država naglašavaju ozbiljnost pitanja o tome ko je vlasnik Zemlje. Kome pripada atmosfera zagađivana gasovima staklene bašte koji su, kako smo saznali u maju, prešli još jedan opasan nivo?
Ili da to izgovorim u obliku pitanja koja ljudi postavljaju širom naše planete: A ko brani Zemlju? Ko zastupa prava prirode? Ko su branitelji tih opštih dobara, naše zajedničke imovine?
Slobodan Jovanović (1869-1958.) je bio pravnik, istoričar, književnik i političar tadašnje Kraljevine Jugoslavije, čiji je značaj nemjerljiv i danas.
Iz njegovog bogatog književnog opusa izabrali smo dio iz knjige “Jedan prilog za proučavanje srpskog nacionalnog karaktera”, pod nazivom “O poluintelektualcu”. Izvod je aktuelan i tačan i nakon pola vijeka od njegovog objavljivanja, a mi vam ga prenosimo u cjelosti.
Tako se čarobna, europski integrirana uređena pravna država iz novogodišnjih želja bosanskohercegovačkih političkih elita za 2014. godinu, ukazala kao Bosna i Hercegovina godine 1914.: a tamo najmlađa članica Austrougarske unije troši svoju ukletu historiju na očajničke pokušaje da se u jednoj državi pomire tri konfesije i tri nacionalna interesa.
Prije pola godine tu su malu, autističnu Zapadnu Koreju priključili Europskoj uniji: nitko i ništa više Hrvatu s osobnom kartom ne stoji između njegova kauča i klupe u londonskom parku, nikad u cijeloj svojoj povijesti nije Hrvatska pod svojim imenom i prezimenom bila dijelom većeg svijeta nego što je ovaj, nikad joj vijest iz toga svijeta nije bila ni bliža ni uzbudljivija, pa ipak se ona samodovoljna i samozadovoljna zabila u dobrovoljnu izolaciju, tvrdoglavo odbijajući otvoriti i prozor, a kamoli Google.
Karte su podijeljene, narode, igra je namještena, a kao da niko ne primjećuje, kao da nikoga nije briga. Dobri, iskreni, skromni radni ljudi nastavljaju da biraju iste bogatune koje zaboli kurac za sve osim za sebe. Njih uopšte nije briga za vas. Jebe se njima šta će biti s vama! A opet, niko se ne javlja, niko se ne protivi, a to je ono što ovi posjednici i žele, na to računaju – da ćete ostati dobrovoljno glupi
Pijemo previše, pušimo previše, trošimo nesmotreno, smijemo se premalo,
vozimo prebrzo, previše se ljutimo, prekasno liježemo, ustajemo previše
umorni, čitamo premalo, gledamo TV suviše.
U plesu tijelo utjelovljuje produkcije simboličkog smisla kako bi ih potvrdilo u ritualnoj ritmičnosti ili rastvorilo u orgijastičkoj groznici. To je moguće jer tokom plesa tijelo napušta uobičajene geste koje u svijetu imaju svoje polje primjene, kako bi se produciralo u gestikulacijskim nizovima bez namjere i cilja; ti nizovi u svom ritmu i kretanju proizvode prostor i vrijeme koji su posve novi, budući da su bez granica i prisile.
Ako se u okolnoj pornografiji izgubila iluzija želje, u suvremenoj se umjetnosti izgubila želja iluzije. Pornografija više ništa ne ostavlja želji. Nakon orgije i oslobađanja svih želja, prešli smo u transseksualno u smislu transparentnosti seksa, u znakove i slike što brišu svaku tajnu i svaku dvosmislenost.