Pravda je slijepa. Ipak, za neke članove Suda u Strazburu, pravda je trebalo da skine povez sa očiju prije nego što je donijela odluku da Sejdić i Finci imaju pravo da budu članovi Predsjedništva BiH.
Domaći političari su najodgovorniji za duboku krizu u Bosni i Hercegovini. Nema opravdanja za njihovo svjesno stvaranje političke i ekonomske krize u našoj zemlji.
Paranoja je opasna stvar i poprilično zarazna bolest. Naime, ovih dana pojavila se knjiga „Rušenje Republike Srpske, teorija i tehnologija prevrata“. Štivo potpisuje čitav tim „stručnjaka“ koji sačinjavaju Stefan Karganović, Pjotr Iljčenkov, Džon Lokland, Irina Lebedjeva, Džonatan Movat i Nebojša Malić.
Britanska obaveštajna agencija GCHQ uz pomoć američke Agencije za nacionalnu bezbednost (NSA), presrela je i sačuvala slike miliona korisnika interneta koji nisu osumnjičeni ni za kakva krivična dela, otkrivaju tajni dokumenti.
A onaj hrvatski katolik – jedinka s malim k – opskrbljen papučama, grickalicama, vjerom i drugim malograđanskim potrepštinama, putovat će pred tv-ekranom od jedne do druge koncelebrirane farse, konzumirati redovite porcije prijekih poslanica, otkrivati gdje je koji pop određenog dana prdnuo, saznavati da je homoseksualnost patološka devijacija, da je abortus zvjerski zločin, da je izvanbračna zajednica utočište izroda, da su djeca bez vjeronaučne poduke socijalni gubavci, da je masturbacija smrtni grijeh...
U main stream kritici, koja se naziva građanskom, preživela je deviza da su sve stranke iste, pa se zato ne treba uzbuđivati oko predstojećih izbora. Nema potrebe menjati stav od prošli put: ubaciti beli list ili ostati kod kuće. Ne sporeći pravo na takav izbor, pokušaću da pokažem da je percepcija – sve je ostalo isto, ne samo netačna, nego nehotice otvara vrata nadolazećoj represiji.
Ove je slike Neja Markičević snimila u Donjoj Stubici. Pregaženom bijelom psu, koji leži pokraj ceste, prišao je njegov crni drug. Ne znamo ništa o pasjem doživljaju smrti. Samo malo više znamo o pasjoj žalosti. I o tome mogu li psi zamišljati i osjećati svijet koji mi zamišljamo i osjećamo.
Moja tridesetogodišnja susjeda već četvrtu godinu doji sina. Danas je dojenje nešto što se očekuje od svake mlade mame pa je mojoj susjedi najmanji problem izvući sisu na svakom mjestu da bi sinčiću začepila gladnu, žednu ili nervoznu labrnju. Ponekad, kad to ne mogu izbjeći, s njom popijem kavu.