Japanke ne rađaju. Hoće li svijet propasti? Neće. Da se sve žene svijeta ovoga trena prestanu izvijati na različitim vrstama podloga muškarci bi našli rješenje. Spojili bi spermij i jaje, uvalili to u staklenku, čekali devet mjeseci pa to izvukli i nakon nekoliko godina poslali u rat.
Žene maštaju o braku s kakvim dosadnim ali pouzdanim bankarom, s time da se barem jednom, prije toga, zacopaju u kakvoj lutajućeg jebivjetra, prodornog pogleda ispod oka, s tetoviranim natpisom – baraba – na čelu.
Možda ste već po naslovu pogodili temu ove kolumne, a ako niste – tema je najavljeno (i već dogovoreno) prenošenje urne sa pepelom Nikole Tesle u Hram Svetog Save, koje je izazvalo popriličan pičvajz u ovdašnjoj javnosti.
Da li su Merkel i Steinmeier naivni ili su samo želeli da budu lukavi? Možda su nameravali da pomognu Ukrajincima ili čak da Putinu pokažu gde mu je mesto? Oba ova plana su se izjalovila. Bila podela ili rat, Ukrajina će platiti visoku cenu za to što je podlegla zapadnom iskušenju, u čemu i Nemačka ima veliku odgovornost.
Stanje u kojem se diše na škrge, ali se diše, jede se jednom dnevno, ali se jede i spava se u stanovima u kojima su se zbile tri generaacije, ali se spava, slika je Bosne i Hercegovine danas.
Maleni, da si dočekao da budeš velik, svi bi znali u koliko se budiš, a kad kući vraćaš, imaš li posla, kolika ti je plaća, đe je trošiš, s kim se ševiš, koga ćeš da ženiš i koliko djece je potrebno da napraviš kako bi opravdao muda koja u gaćama nosiš i natalitet naroda iz kojeg dolaziš.
Lijepo je i poučno biti dijete Ante Tomića. Kao da si dijete Roberta Benignija u filmu “Život je lijep”. To veselje i ta zajebancija, taj cirkus sa ćaćom, dok su svud okolo ljudi lica zgrčenih u grimasu mržnje, onako baš kao da im se jako sere, u tom vječno razigranom, mediteranskom gradu Splitu, u tom gradu Smoje i Uvodića, Hajduka i Marulića, lijepo je svakoga dana i svake nedjelje biti dijete Ante Tomića. I znati da je nama lako, a njima je teško. Da im nije teško, ne bi bili takvi.
Da nije smrdilo kao što je smrdilo, svega mi, bio bih dirnut njegovom pažnjom. Neskromno je to možda reći, ali koji bi se još novinar i pisac, i ne samo u nas, mogao pohvaliti da se neubrojive osobe zbog njega s kantama govana prikradaju ulicama?
No, bez obzira što mislili o prosvjedu i prosvjednicima, paljevinama i policijskoj uporabi sile, jeste li za Milanovića ili Jasmilu Žbanić, negdje iz prikrajka čuči ono pitanje svih pitanja: hoće li se neredi ili, ako ćete, revolucija, preseliti i u Hrvatsku? Ako je suditi po friškim nalazima CRO demoskopa – neće.