Historija nam vjerojatno ne bi bila naročito zahvalna za taj trud, jer je stvar prošla više ili manje nezapaženo i bez posljedica, ali bi opet valjalo, makar za ljubav dobre priče, naći žive svjedoke, policijske bilješke, presudu kanadskog prekršajnog suda i članke u arhivama Ottawa Suna i Ottawa Citizena, ne bismo li rasvijetliti sve okolnosti slučaja kad je Gojko Šušak 29. studenog 1979. na svinji napisao Tito
Nije problem samo u mukama jednakosti i ženske emancipacije, koje već dugo globalno vode mrtvu trku. Najviše boli što se stalno podrazumeva da treba ići korak niže, da nijedna sloboda nije osvojena – ovo je naročito mučna i glupa banalnost koja direktno potire ljudska prava – da ženama nikad ništa nije zauvek dato, sem njihovih okova, prema kojima manje-više svaka kultura stalno, povremeno ili slučajno teži.
Ubrzo nakon izbijanja globalne finansijske krize 2008, upozorio sam da bi, ukoliko se ne usvoje odgovarajuće mere, mogla da usledi slabost japanskog tipa – dugogodišnji spori rast i gotovo stagnantni prihodi.
Kao nekome tko je godinama bio u medijskom svijetu, pogotovo stravično bilo mi je za gledati svu huškačku mašineriju, laži, podmetanja, debilne izjave, kretenizam megalomanskih razmjera, nikad luđi diletantizam, ukazanje nacionalizma i u saksiji od cvijeća, ubacivanja kosti mržnje, ovu kurvanjsku prodaju brojnih medija, sebe i svog čojstva, u prve stranačke ruke koje naiđu.
Sva je sreća da u takvoj, sjebanoj i napetoj Bosni i Hercegovini ima tko će brinuti o tenzijama. Tenzije su dobre, da nema tenzija, ljudi bi, shvatili ste, pitali za penzije. A ovako penzije - i plaće, i korupciju, i siromaštvo, i glad, i nezaposlenost, i sve zbog čega su ono u subotu gorjele kantonalne vlade - već u nedjelju nitko više nije ni spominjao. Ako je baba, naime, gluha, bogami nije glupa.