Što se tiče odnosa između kulture i politike u Srbiji u protekle tri decenije, on ima nekoliko etapa usklađenih s promenama političke situacije. Sada, za ovu priliku, napraviću grubu podelu na tri epohe: miloševićevsku, demokratsko-deesesovsku i socijalistiko-narodnjačku.
Svako od nas zna nekoga ko manjak znanja nadoknađuje viškom samopouzdanja. Tu, baš tu u blizini, obitava takvo jedno biće koje se puše i duva ispraznim rečenicama, pustim frazama, nedorečenostima i koje soli pamet svima.
Kada primijetite da se osuđenog zločinca veliča kao sveca, i to još u vaše ime i u ime kolektiviteta kojem pripadate, osnovno što morate učiniti je da to spriječite ili barem ometete. Time ćete postići da se osjećate bolje, da vam se krvi tlak vrati u normalu, i da sam taj kolektivitet bude uspješniji, zdraviji i otporniji.
Rijetke su savremene prakse sa takvom istorijskom ukorijenjenošću kao što ih imaju akademska zvanja. Opravdava li to opšte uzbuđenje oko ovih titula? Prethodni dani su našoj javnosti donijeli otvorenu diskusiju o akademskim zvanjima. Kako su nastala akademska zvanja?
Pre šest dana objavili smo tekst trojice autora koji krajnje ozbiljno, argumentovano i pristojno analiziraju doktorsku disertaciju aktuelnog ministra policije i istog časa se na nas, odnosno na Peščanik, obrušilo pola državnog aparata.
Poplavljene su mi misli. Litre i litre suza prošle su mi kroz glavu tražeći izlaz kroz oči. Nije to patetika. Svi oni koji su već na prvu rečenicu prevrnuli očima, neka odustanu odmah od čitanja.
Uopće me ne zanima tko su bića koja kliču ratnom zločincu držeći krunicu u ruci. Ništa nemam s njima osim što ih prezirem, one u mantiji i one u civilu, iz dna duše.