Previše sam nervozna. Neka moja djeca odu iz Hrvatske, neka odu u pizdu materinu kad se ne znaju snaći ni oni ni milijun njihovih vršnjaka? Zašto moja djeca moraju otići u pizdu materinu? Zašto ne bismo ove sprašili u kurac?
U polufinalu su BiH i Hrvatska, ali nemoj me u prognoze, molim te, ja sam loš prognozer, jebiga, ali boli me klinac. Uvjeren sam da idemo u polufinale“.
U osnovi sam uvek bio realan čovek. Ova vrsta pisanja na koju Vi mislite, stvaralaštvo ili kako se to već zove, malo ima veze sa realnošću, i potpuno je bezvredno.
Sa petnaest godina, Režin je otkrila kako izgleda cenzura, i to je obeležilo njen život: u internatu kod sestara otkrili su njenu svesku u kojoj je, između ostalog, nešto pisala i o tome kako se zaljubila u drugu devojčicu. Za kaznu je morala da spali sve svoje sveske, ali njena misija bila je tu. Rano je počela da se bavi izdavaštvom, pisanjem knjiga i scenarija, i 1968, kada je osnovala svoju izdavačku kuću “Zlato vremena” (L’or du temps), postala je prva izdavačica u Francuskoj.
Dao sam joj sve što nisam našao u životu, a bez čega ne mogu. Čak se i umanjujem pred njom, da bi ona bila veća, i ja pomoću nje. Bogato je darujem, da bih mogao da uzmem. Ja sam osujećen, ona je ostvarena, i tako sam obeštećen. Ona mi namiruje izgubljeno, i dobijam više nego što sam želio da imam
I spoznao je, da je ona plava praznina, gdje se te sićušne zvjezdane mrvice šeću, gdje se ganjaju tako, da jedna drugoj ni perca ne dotakne, gdje se ganjaju običajnim redom, koji se uvijek ponavlja, da je ta plava praznina zapravo jedno ogromno ništa! Veliko Ništa!
Nismo mi, kako vidite, rastrošni i bahati Šveđani. Nama su topovi još dobri, šteta ih baciti. Neiskorištene, kao nove, raspustili smo tvornice, škole, muzeje i željezničke stanice, a kasarne, rovovi, bunkeri, utvrde i kule još nam valjaju.