Umorna sam od siromaštva. Za koji sam kurac uvijek u životu odbijala nemoralne ponude? Da sam ih prihvatila moj bi sin smio nekažnjeno ubijati na zebri, kći voziti najnoviji model nečega, djeca bi mi ljetovala na jahti sina ili kćeri nekog od naših “etičkih prekršitelja”.
O novoj knjizi 'Ovo nije veselo mesto', zbirci priča i univerzalnom mozaiku o sudbinama ljudi iz raznih gradova, razgovarali smo sa slavnim beogradskim piscem koji otkriva svoje stavove o suvremenoj književnosti, pisanju i o tome kako se pankerski duh može zadržati kroz cijeli život.
Neću glasati za gospođu Grabar-Kitarović, nisam ni za Franju ni za Stipu ni za Ivicu. Gade mi se partizani koji preko noći to više nisu, pjevači ustaških pjesama i nogometaši koji i dok sviraju klavir razmišljaju kako se dočepati još jedne nekretnine. Sve što je Frenki radio i sve što rade ovi kužim ali mi nije jasno kako ne mogu biti bar elementarno pristojni.
Mi naravno nismo nikakva akademska policija, i ovo tražimo samo kao obični građani. Sada je upravo na drugim akademskim građanima Srbije, koji u njoj i dalje žive, da spreče još veću devalvaciju univerzitetskih diploma i nastave sa razotkrivanjem javnih ličnosti koje se iz sopstvene sujete kite nezasluženim titulama.
Čistačica se popela na prozor na drugome katu zgrade samoborskog Općinskog suda i bacila u dubinu. Bolan način umiranja koji je odabrala svjedoči o ozbiljnosti njezine namjere. Bio je to vrlo odlučan, odrješit pokušaj samoubojstva. Gospođica nije jedna od onih melodramatičnih šmizli koje popiju bočicu tableta ili rasijeku vene u kadi tople vode, sve škiljeći na vrata kad će netko banuti i usplahireno ih odnijeti na hitnu pomoć.