Prije dvije godine i dva mjeseca pao je avion u blizini Banjaluke pri čemu je pet mladića izgubilo život. Prećutno smo pristali, što iz vlastitog ubjeđenja, što vođeni primjerom nezavisnih medija, koji su nas o cijelom slučaju izvještavali, da taj događaj nazovemo “nesrećom”. Obećana je ekspresna istraga i utvrđivanje odgovornosti u vezi sa uzrocima pada aviona, ali nas hitra ruka pravde nije odvela nigdje, tako da je nesreća ostala – nesreća, a kriv nije bio niko.
De ste, Srbi, pardon, građani Srbije? Leto, bleja, a? El vam lepo? Nema problema i to? Ja nešto ne pratim vesti, pošto je nepraćenje vesti nešto najbliže zenu do čega savremeni građanin Srbije može doći bez da otera sve u pičku materinu i povuče se u neku keliju da od kanala gleda samo svoj pupak.
Potrebno je mnogo loše volje i još više intelektualnog nepoštenja da se u tim idejama nađe nešto sporno. Jer one u potpunosti, i sasvim ravnopravno, pripadaju emancipatorskim pokretima prošlog veka.
Kao što sam i obećao, evo još slika iz Gaze. Ne zaboravite Gazu! Naročito sada kada Netanjahuove kopnene trupe nameravaju da je konačno razore. Fizički i psihički.
Ne otvara Kerum, shvatili ste, u Kaštel Štafiliću svoj prvi dućan zato što vi nemate gdje kupiti indonezijsku tunjevinu, niti ona glupača u podrum silazi zato što je znatiželjna. Već zato što vi to volite.
Neko je u medijima uleteo sa formulom “kraći put”, i sada odjekuje sa svih strana: sud za ljudska prava u Strazburu je “izabrao kraći put” u argumentaciji i dodelio pravdu hiljadama štediša Ljubljanske banke u Bosni i Hercegovini i u drugim nekadašnjim sastavljajućim republikama bivše zajedničke države.
"Hajde da pričamo o sreći, jer ona nije neka nevažna životna obaveza. Ali kada govorimo o nečemu što „određuje kvalitet svakog trenutka naših života, bolje bi nam bilo da znamo šta je to".