Svako ko je prošao obrazovanje iz humanističkih nauka poslednjih decenija verovatno se sreo sa komplikovanim teoretičarima iz kruga Instituta za društvena istraživanja, poznatijeg pod nazivom Frankfurtska škola. Njihovi preteći naslovi i priče o „negativnoj dijalektici“ i „jednodimenzionalnom čoveku“, nekada su se ponosno izlagali po studentskim policama, kao obeležja ozbiljnosti; danas uglavnom leže spakovani po kutijama u garažama, ako ih se vlasnici nisu već ratosiljali.
I da li je narod glup pa bira lošu vlast, ili je vlast loša jer im se može tako, kad je već narod glup? Još jedno od bezbroj životnih kokoška-jaje pitanja.
Da bi nacionalno buđenje 90-ih dobilo svoj potpuni zamah, nacionalne partije u BiH su nužno trebale pakt sa religijama. U ostvarenju tog nauma, mučio ih je jedan veliki i naizgled nerješivi problem – većina stanovništva je godinama u velikom luku zaobilazila bogomolje.
Ali ne treba Matošu spomenik. Ne treba mu ništa. Ne znamo čita li ga u današnjoj Hrvatskoj tko, ali znamo da ga krivotvore i izdaju kao lažnu banknotu kojom bi da legitimiziraju svoju mržnju prema Srbima. Njega koji bi i Kranjčevića dijelio sa Srbima, a Janko Veselinović mu “često bijaše i otac i majka”.
Kada je ono Mustafa Cerić, nakon oko dvije stotine godina mandata, spremao stvari i napuštao kabinet poglavara Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, jedan od njegovih najoštrijih kritičara, Mustafa Spahić, je kazao kako nije važno ko će ga zamijeniti, već da je bitno ko (konačno) odlazi.