Jučer je ovdje, u Americi, bilo Hvalodavanje (Thanksgiving). Obilježili smo praznik prigodnom trpezom, kod prijatelja koji su netom kupili spektakularan stan s pogledom kako na jezero Michigan, tako i na Muzej nauke i industrije.
Oduvijek mi se gadio nogomet. Puna predrasuda sve zaluđene nogometom, uključivši i vlastitoga muža, držala sam kretenima s kojima se može normalno razovarati u nedjelju ako se važna utakmica igrala u srijedu. I obrnuto. A što reći o bolesnicima koji ruše sve pred sobom kad sa autobusa siđu u gradu gdje za loptom trče njihovi.
Od kada sam ljetos postao ambasador, iskoristio sam svaku priliku da putujem diljem zemlje. Ljepota i raznolikost ruralnih pejzaža je prva stvar koju novajlija primjeti, a sa svakog puta se može vidjeti sijeno složeno u plastove u obliku košnice, stoka i usjevi na kojima rade vrijedni poljoprivrednici.
Udes kod Metalurga, Lamele... "rotacije", "filmska potjera"... sve ono što obični građanin vidi u filmovima i nekad, rijetko, uživo. Sve se večeras odvijalo u centru Zenice, naočigled desetina sugrađana. Epilog, dvije povrijeđene osobe i najmanje trojica uhapšenih.
Sedamdesete i osamdesete godine prošlog veka bile su zlatni period za mnoge mlade ljude u Jugoslaviji. Univerziteti i neke srednje škole su bili prvorazredni. U gradovima je bujao kulturni život. Iste predstave i filmovi koji su se gledali u zapadnim velegradima prikazivani su i tamo. Mladi su čitali savremenu evropsku i američku književnost, slušali rok i bluz i povremeno putovali van zemlje.