Kolumne

Dok smo živjeli u Jugoslaviji ubojstvo žene bila je Vijest. Mužjaci bi tisuću puta prije promislili nego što bi na svoju ženu ili curu potegnuli nož ili je upucali. Kad bi se ipak tako nešto dogodilo zločinac je znao da mu se dobro ne piše.

Dworkin je bila u svoje vreme najhrabrija, najpoticajnija i polarizujuća feministkinja. Deset godina nakon njene smrti, njena apsolutna hrabrost i njena mržnja za muškarce koji mrze žene nastavljaju da inspirišu.

Gradsko vijeće grada Bihaća će na sutrašnjoj sjednici donijeti odluku o davanju dozvole za izgradnju hidrocentrala na rijeci Uni.

Mama je ležala u lingeštulu na didinom muliću i čitala je novine. Mama je imala ljubičasti kostim i šešir na plavo-bile rige. Tata je navr mulića zadivao ešku na tunju.

Teško je nekome, tko tamo nije živio, objasniti krajnosti do kojih su ovi ljudi neupućeni, financijski nepismeni i neodgovorni.

Problem je u tome što se predugo nalazite u položaju žrtve i da to utiče na vaše opažanje stvarnosti u kojoj živite, a samim tim i na vaše ponašanje.

Bio je to napad na žrtve, na Memorijalni centar, na nas koji ovdje želimo da živimo dostojanstveno i u miru.

Svaki je dan godišnjica zločina. I svaki dan je dan mrtvih. Tako je, i tako će biti, ako sami pred sobom ne zaslužimo iskupljenje. Ni pred Bogom, ni pred drugim ljudima, a još manje drugim narodima. Samo pred sobom.

Kakva je skromnost karakterna crta i da li je zaista veoma pozitivna?