U jutro dvadeset sedmoga travnja 1945. Četvrta armija Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, sastavljena od jedinica Osmoga dalmatinskog te Sedmoga i Devetog slovenačkog korpusa, krenula je u odlučnu ofenzivu na Rijeku, Istru i Julijsku krajinu.
Svi dosadašnji pokušaji, inicijative i tzv. agende međunarodne zajednice i EU koje su sređivanju stanja u Bosni i Hercegovini pristupale zaobilazeći ovaj problem i forsirajući paket ekonomskih reformi, ostajale su bezuspješne. Najnovija, britansko-njemačka inicijativa u osnovi ponavlja taj pristup, i, bojat se, bit će jednako neuspješna.
Ovo nije bio Dan sećanja na žrtve, nego dan obnavljanja i snaženja ratnohuškačke retorike. Ispod krinke mirotvorstva i dalje se ovde oglašavaju okoreli ratni huškači.
U sjeni velike vojne parade u Zagrebu, a zatim i slavlja Dana pobjede u Kninu, sa sigurnošću mogu reći da nikada nisam bila sigurnija da želim otići iz lijepe pobjedničke slobodne Naše. Što prije. Bježat glavom bez obzira kao toliko tisuća ljudi u zadnje dvije godine.
Sadašnje uverenje ogromne većine građana da je NATO, zbog bombardovanja Srbije 1999, zločinački savez i da nam je NATO oteo Kosovo, posledica je petnaestogodišnje državne, crkvene i medijske satanizacije, isplanirane još pre nego što su NATO bombe zasule Srbiju.
Drago moje Ja,Kako si? Dugo nemam nikakvih vesti od tebe, iako znam da si tu. Blizu. Nisam ti pisao skoro, mada vrlo često mislim na tebe, ali evo došao je trenutak.