Kolumne

Oni ne znaju gdje su, nikad nisu čuli ni za Šid ni za Tovarnik, znaju samo da nigdje nisu dobrodošli i da nikome na svijetu ne trebaju – nikome osim svojoj djeci i svojoj mehanizovanoj diviziji. Za prve imaju samo ljubav, za druge samo strah, dva najljudskija od svih ljudskih osjećanja.

Naziv teksta navodi na pomisao će se baviti diskrepancom između izvesne spoljne podrške koju Srbija dobija, i sve lošijeg stanja unutar našeg društva u svim oblastima.

CIJELA Hrvatska, barem u dijelu kojim prolaze izbjeglice, pomaže koliko može – ljudi donose hranu, vodu, volonteri pripremaju ležajeve…

Mislim se: Pa gdje ćeš nesrećo sad, hajde kući, odmori malo, pa sutra ćeš opet da me kolješ.

Odbijanje najvećih knjižarskih lanaca da distribuiraju knjigu o izjavama premijera bila bi udarna vest u zemljama sa slobodnim medijima – ali ne i u Srbiji.

Šute Europa i Amerika zato što znaju koliko su sami za to krivi. I odakle izbjeglice dolaze. I šta se tamo dešava. I zašto se ne završava. Možda padne na pamet nekome jedina varijanta koja do sada nije igrala: pomoći legalnom Assadu da otjera koljače, uljeze i nebrojene lešinare svih vrsta iz suverene države

Jun 2012. Svanulo je jutro. Žena i ja se polako pridižemo sa dušeka na naduvavanje, deca se bude i ustaju iz kreveta koji su delili. Prstima razmičemo roletnu i gledamo sunčanu ulicu, ošišanu travu i cveće. Naše prvo jutro u Kanadi.

Dok se Njemačka bori s valom imigranata, mnogi se pitaju zašto izbjeglice ne žele ostati u drugim zemljama i za krajnju destinaciju uglavnom biraju Njemačku?

Za Mamićev privatni koncern šaraju se lica trobojnicama i urla se ''Za dom spremni''