Slavko Štimac se kloni provokativnih izjava, ne voli da komentariše postupke ljudi s kojima je sarađivao, smatra da o tome treba njih pitati, a dodatni "problem" jeste što se čini da drugima traži uvijek bolju stranu ličnosti. Kao da je ostao zarobljen u likovima koje je dosad tumačio. To su, poznato je, redom bili dobri momci nježne i blage naravi a utisak je da je takav i sam Slavko Štimac. Kad je posijle kraćeg nagovaranja odlučio nešto da pojede, djelovalo je kao vic što je izabrao pizu koja se zove "Mafioso".
Ne želim odgajati djecu pod staklenim zvonom jer žive u mjestu koje je preprometno, prezagađeno i s mnogo kriminala. Ne želim voditi klince na Hitnu jer su ogrebli koljeno, niti ih želim pola sata voziti do škole. Želim da padnu, raskrvare se i nastave se igrati te da u školu pješače sami. Uvijek sam smatrala Britance razmaženima jer ih roditelji tetoše, paze i nikada ne ispuštaju iz vida.
Jednu staru priču na tu temu ima Ephraim Kishon, a na isti način onomad se u Seinfeldovom sitcomu, sjetit ćete se, Cosmo Kramer slučajno zatekao u kompaniji Bradt & Leland: jedan ga vidio u hodniku, pomislio da tu radi i dao mu neki poslić, i Kramer je uskoro zaista počeo raditi, čak i nositi posao kući...
Sasvim mala deca hodaju bosa već od aprila, kupaju se u reci koja ima 13 stepeni, i slično. Svi piju vodu iz iste flaše. Niko ne nosi kišobran. Niko ne sme da se žali na pešačenje. Deca u srednju školu idu biciklom – čak i po pljusku ili snegu. Mnogo stvari koje mi, koji bdimo nad našom decom čak i kada odrastu, veoma teško prihvatamo.
U proteklom ratu počinjeno je bezbroj teških zločina nad civilima, a jedan od najsurovijih počinili su pripadnici paravojne jedinice "Simini četnici" nad Romima koji su živjeli u okolini Zvornika.
Najvrjednija stvar koju su Jevreji dali čovječanstvu je ideja da vrijeme nije krug, nije vječito ponavljanje istog sranja, ideja da postoji kraj, koji je ujedno i smisao istorije