Pošto je življenje danas postalo pre iskušenje nego nagrada, došlo je vreme kada vaspitavanje više nije davanje, već se svelo na zabranjivanje. Na to šta sve dete ne sme. Više se život ne proba, ne kuša, ne diše.
U poslednjih petnaestak godina tema zločina oslobodilaca(revolucionarni teror ili primeri političke represije pobedničke strane nakon oslobođenja) i tema istorijata snaga kolaboracije institucionalno su tretirane kao primarne teme istraživanja u okviru savremene srpske istoriografije.
Odgovor ću podeliti na dva dela. Počnimo time kako je nejednakost postala važna tema. Uzrok te promene je ekonomska kriza, koja utiče na živote ljudi i njihov način razmišljanja.
Radovan Karadžić, sarajevski psihijatar i pjesnik, nije se pominjao, pogotovo nakon što je nekoliko mjeseci ranije sudjelovao u osnivanju Stranke zelenih.
Nije, jasno, problem što Montirani proces nije ni Feral, ni Charlie Hebdo, a kamoli Monty Python. Oni, čini se, niti nemaju takvih ambicija: njihova je ambicija nasmijati, a ne provocirati, propitivati i pomicati granice. Problem je, međutim, što je ovdje i smijeh sumnjiva protudržavna rabota.
Ovo što ću reći obraća se studentima sa Pala i iz RS-a kao primarnom adresatu ovog govornog čina koji je puno više od pukog imenovanja jer nosi simboličku dimenziju legitimizacije lika i djela spomenute osobe, danas haškog optuženika i ratnog predsjednika RS, kojem se sudi za genocide i etnička čišćenja a presuda će se znati za nekoliko dana.