Kolumne

Povodom objavljivanja njegove nove knjige “Kakagrad“, poznati srpski reditelj, scenarista Srđan Dragojević govorio je u intervjuu za Večernje novosti o vaspitanju i srpskom društvu.

Na pitanje novinara zašto se ovako bitan zakon usvaja po hitnoj proceduri i bez javne rasprave, premijer Fadil Novalić je u svom stilu odgovorio da nisu htjeli da javnost opterećuju verzijama koje nisu finalne, a da sada kada je usvojen je ionako kasno.

Gorko i neutešno se rasplakala, a ja sam joj gurnuo jedan diazepam u ruku, poljubio je u obraz i tiho i nežno prošaputao na uho “apri-li-li-li”.

Čovjeka je lako natjerati na plač, ali ga je teško, ili nemoguće, natjerati da se smije.

Znam šta će biti u budućnosti, ali ne znam šta će sve biti u prošlosti. Bit će, po svoj prilici, da u prošlosti, i to nedavnoj, onoj iz devedesetih, nismo ni živjeli, pa je nismo mogli ni vidjeti ni upamtiti. U našoj novoj prošlosti, koja se nazire i najavljuje, na krvavoj pozornici najstrašnijih zločina, stotina hiljada mrtvih i obogaljenih, miliona izbjeglih i protjeranih, Srbi će biti samo žrtve i mučenici.

Rijeka, treći po veličini grad u Hrvatskoj, osvaja titulu europske prijestolnice kulture, a hrvatski ministar kulture o tome danima ni da zucne. Što iz toga možemo zaključiti?“ „Da je umro?“

To je taj predivni islam, koji kombinuje džamijska vjenčanja i profesionalni eskorting.

Slab pisac, sitan i nedarovit, a tako ambiciozan i željan priznanja, Radovan Karadžić se smanjuje i od mračnog demjurga svih naših života i sudbina najednom biva onaj koga je lako nadvladati i zaboraviti. Samo jedan u nizu loših, nemotiviranih i frustriranih pisaca, koji bi dušu dali za jednu dobru rečenicu, za jedan istinit i dobro sročen stih. Ali uzalud im: njihova je robija doživotna. Književnost je stvaranje svijeta nanovo. Radovan Karadžić neće stvoriti nijedan. Književnost je jedini njegov zatvor.

... kao da sve ove vijekove opijeni živimo u nekoj kafani pred fajront