Ne smijemo smetnuti s uma da su upravo predstavnici međunarodne zajednice sa lokalnim nacionalističkim političarima stvorili taj aparthejd sistem dvije škole pod jednim krovom.
Predizborno je vrijeme. Najteži je to period u životu bosanskohercegovačkog čovjeka. Zrak počne mirisati na nepravdu. Trojka iz pakla iz etera nas bombardira frazetinama za koje misle da će koristiti njihovim partijama i tako to ide u krug već dvadesetak godina. Dvadesetak je to godina tjeskobe.
Na koncu, nadimak "Ronhil" nije dobio zbog ratnih poduhvata, nego zbog trgovine visokoakciznom robom. Naposljetku, može sam sebe Mile nazivati Baja koliko hoće, ali će uvijek ostati "Ronhil" i nikada neće biti recimo Mile Haubica.
“Hrvati bi da se jako razlikuju od Srba, ali im ne ide. Srbi bi da Hrvatima dokažu da su oni, Hrvati, u stvari, Srbi katoličke vjere, i čude im se što su tako zadrti, pa bi da budu nešto drugo. Svi naši ratovi u devedesetima vodili su se za veće razlikovanje. Iako se činilo da su to ratovi za teritoriju, mi smo u stvari ratovali za kulturu i identitet. Naši su ratovi bili, i još uvijek jesu, kulturni ratovi. Valjda nam je sve drugo nekulturno osim ratova.”
Zašto se svi toliko bojimo? - pita u svojoj kolumni Vedrana Rudan. Ne bih rekla baš svi, kao što se ničeg ne boji ni Rudanova, kao što se svakodnevno ne boje svi građani.