Kolumne

Ne moramo dizati ustanke. Ne moramo dizati revolucije. Dovoljno je dići dupe! Ustati iz kreveta! Ne moramo organizovati otpore - dovoljno je ispuniti svoju građansku dužnost i pravo.

Dio čuvenog govora Josifa Brodskog, koji je održao diplomcima Mičigenskog Univerziteta. (An Arbor, decembar 1988. godine.)

Najljepša zemlja na svijetu, vjerojatno najtužnija država na svijetu. Silovana, opljačkana, zgažena, spaljena, izdana.

Da sam na mjestu Milorada Dodika, istog časa bih emigrirao: to kad Srbija nešto odluči, nikada ne prihvatiti, prilično je pouzdan, najpouzdaniji zapravo mogući znak izvjesnosti nečega

Fjodor Mihajlovič Dostojevski bio je opterećen bolešću od koje su patili, kako se pretpostavlja, Herkul, Ajakas, Empedokle, Marko Sirakuski, Sokrat, Julije Cezar, Livije Druz, Savle, Sveti Jovan, Muhamed, Magbet, Karlo Veliki, Petrarka, Dante, Rišelje, Kromvel, Petar Veliki, Napoleon i drugi. To je epilepsija.

Prođe raspust. Dok se izmučena dječica vraćaju u tamnicu, razmotrimo malo taj srednjovjekovni sustav mentalnog mučenja.

Smijete mu se što postavlja regularno pitanje šta je sa fabrikama i ko ih je pokrao, šta sa tolikom administracijom stranački zaposlenom, šta to rade sudije i tužioci. Šta je tu sporno?

Uz tamburaše i pesmom “Tiho noći moje zlato spava” ispraćen je na večni počinak Stefan Simić iz Mola, koji je izvršio samoubistvo u osamnaestoj godini. Oduzeo je sebi život jer više nije mogao da podnese život u nemaštini.

Dopustiću sebi da “iskočim” i klasičnih okvira psihologije, te upustim se u jedan domen koji je najbliži socijalnoj psihologiji (ako je to uopšte i važno). Dopustiću sebi karikiranje.