Milorad Dodik, ushićen, komotno može poput Biljane Plavšić, onomad, raspustiti Skupštinu, napraviti prijevremene opšte izbore, pomesti ono malo opozicije po Sarajevu, uvesti poluprotektorat sa ovako umrtvljenom međunarodnom zajednicom i domaćim sudstvom, koje nije u stanju čovjeka dovesti na saslušanje...
Rata u Bosni Hercegovini neće biti najmanje još dvije godine, saznali smo iz povjerljivih izvora bliskih vladajućoj eliti u ovoj zemlji. Iako su brojni mediji i politički analitičari proteklih mjeseci izvještavali o uzavreloj atmosferi i sve je slutilo na početak još jednog ratnog sukoba u BiH, zahvaljujući pobjedi nacionalnih stranaka na lokalnim izborima taj scenarij je izbjegnut, rekao je naš izvor.
Iz Hitne pomoći Sarajevo danas je saopšteno da imaju neuobičajeno veliki broj poziva ljudi kojima je danas pretjerano dobro, a prilikom svake intervencije pacijenti su tvrdili da su jeli pitu na pijaci na Stupu, za koju se kako saznaje Sarajevo365.com otkrilo da je bila napravljena od marihuane a ne od zelja.
Vi tviteraši ste strašno odgovorni za ovo ćutanje i taj osećaj da vi nešto strašno važno radite što sedite 24 sata i tvitujete. Za Kokana Mladenovića je isto krenulo tvitom: Idemo svi ispred suda! Ispred suda je bio jedan čovek, njegov kum Bane Trifunović, od svih tih tviteraša koji su išli u bespoštednu borbu. Slično je bilo i za Sašu Jankovića. Koliko je ljudi bilo tamo? Deset! Moj angažman na Tviteru ne znači ništa. Znači samo da ubacimo još jednog da zajedno, oprostite na izrazu, dokoličarimo. Ako neko hoće da ozbiljno skuva ručak, ja ne mogu da shvatim kako će da ga skuva ako je u toku tog ručka napisao 62 tvita - Olja Bećković, septembar 2015.
Krene, pa stane. Korak napred, dva nazad. Prvo si ubeđen da mora biti bolje, onda kad se sumnje nakote jer vreme koje protiče demantuje tvoja ubeđenja, počneš da se nadaš da će biti bolje i na kraju radiš sve što je moguće da to bolje koje ti toliko očajnički treba u životu i tebi stigne. A njega i dalje nema… Ni blizu.
Kada sam u decembru 2012. stigao u Beograd, na svoje iznenađenje, nisam zapazio tipične karakteristike gradova Istočne Evrope, meni toliko poznate od kako sam prvi put posetio socijalističke zemlje 70-ih godina, i nakon decenija rada provedenih u komunističkim ili bivšim komunističkim zemljama