I još, najbitnije, poslije prvog bračnog poljupca, nestalo bi svih tenzija. Predizbornih, nacionalnih, političkih, ideoloških, entitetskih, državnih. Laki peting bi tako poput najjačeg ljepila slijepio ovo naše društvo, spojio nespojeno, zatutkao rascijepljeno, natjerao sve nas da pogledamo i progledamo.
Nerijetko me ovo pitaju, a kada iznesem svoj stav, mnogima se, a poglavito domorodcima Zapadnih demokratija, promijeni facijalna ekspresija baš kao da sam izgovorio najskaradniju primjedbu ili svetogrđe.
Milorad Dodik, predsednik Republike Srpske, prešao je put od izdajnika svoga naroda do možda poslednjeg velikosrpskog vođe. Svu tu transformaciju doživeo je za dvadesetak godina, a ostaje pitanje da li je do ovakvih zaokreta u njegovoj karijeri došlo zbog promene uverenja ili zbog procene da je nacionalizam u BiH jedina dobitna kombinacija za osvajanje vlasti.
U boga Janusa dva, u Dodika tri lica razdanila su ga kao neprikosnovenog lidera u Republici Srpskoj sa neograničenim izgledima, uprkos pozivu iz Tužilaštva BiH, da uknjiži još jednu pobedu, sledeće nedelje, na lokalnim izborima.